home > mjuzik > Hail To The King

kontakt | search |

AVENGED SEVENFOLD: Hail To The King (Warner Bros, 2013)

Do prije samo nekoliko godina mnogi su držali fige ovim momcima iz Huntington Beacha, predgrađa istočnog L.A. što su se dobrih 6-7 sezona probijali iz margina uskog kruga auditorija ka svijetlima pozornica. Drugi, a osobito treći album "City Of Evil" (2005) bila su mala i slatka zadovoljstva hardcore-punka i metalcorea s ponekom baladom, no kako su strasno težili ka potpunoj afirmaciji okretavši se onako kako vjetar puše, počeli su se pretvarati u metal, a evo konačno i u mainstream najgorih mogućih razmjera. Osjetivši čar slave s prošlim petim albumom "Nightmare" (2010) koji je zasjeo na USA no.1, ali je još uvijek ulijevao nade da bend stilskim pomacima rapidno gradi vlastitu kreativnost, dogurali su do stadija raskošne stadionske ništice. Onog momenta kada je sve stavljeno na samo jednu kartu - uspjeh pod svaku cijenu. Fućkaš to što misli kritika.

Mnogi su se bendovi i izvođači u tome opekli usput unosno keširavši prodaju autorskih, da ne kažem umjetničkih ideala zakonima najplićeg mainstreama u kome su se najčešće i zadržali ostvarivši masivne karijere mamutskih razmjera, a po tome su upravo i postali specifični da im se kvaliteta mjerila količinom konzumacije, a ne adekvatnim artističkim dometom. Jel' netko primijetio u svoj onoj gomili komercijalnog kiča jedan iznimno dobar album Elton Johna - "Songs From The West Coast" 2001 godine? Ne. Premda je bio očekivano komercijalan, nije imao niti jedan veliki hit, a publika kojoj se redovito obraćao više od 3 decenije ga nije shvatila smatrajući ga nekakvom bezvezarijom, dok ga kritika gotovo nije niti primijetila. A hoće li itko povjerovati ako jednog dana Prljavo kazalište konačno snimi jedan pravi istinski rock album mjerljiv s prva dva-tri ostvarenja s početka karijere? Teško. Jer oni kojima su namijenjene takve striktno komercijalne pjesme ne razmišljaju o autorskim idealima, kreativnom izrazu, pomacima, istraživačkim integritetima i još malom milionu detalja, a nešto slično bi se moglo desiti i Hladnom pivu. Otprilike ono što se desilo Genesisima nekih 6-7 godina kasnije nakon što ih je napustio Peter Gabriel. Postali su jedan od najljigavijih mainstream bendova 80-ih, ali ih je za to bilo najmanje briga kad su milijunčići sjedali na račun u periodima rominjanja britanske kiše.

U vrlo sličnu poziciju doveli su se i ovi nekad ogorčeni tinejdžeri kojima je smetalo svašta - od nepravdi show-biza koji mari samo za velike bendove sve do očajnih prvih tiraža i internetskih pirata koji su besplatno skidali njihove albume. Danas naprotiv. Sa svakim 'klikom' na njihovo ime sjedaju im tantijemi, a toj mrskoj mašineriji su se oportunistički prepustili shvativši da kao nezavisan bend mogu raditi šta god hoće, ali lebac će glodati sa sedam kora. Koliko god nekad prezirali mainstream, danas su mu se potpuno uvukli pod kožu i dali su mu svoju dušu koju će prepoznati milijuni širom svijeta kao jedinu pravu stvar što se desila nakon Guns'n'Roses i Metallice.

Prve tri pjesme "Shepherd of fire" i "Doing time" između kojih se nalazi naslovni hit-singl "Hail to the king" još će koliko-toliko pokušati ubijediti starog fana da su napravili sjajne kompozicije. Frontmen M. Shadows je znatno dozrio u prave kasne 20-te godine, pohrapavio vokal spram ranijih sladunjavih, gotovo dječjih glasića, ali nije ništa uistinu spektakularno trudeći se skidati Axl Rosea. To se još može tolerirati. Gitaristi Zacky Vengeance i Synester Gates su svoje role u te tri pjesme odigrali na visokom nivou, kao i basist Johnny Christ, dok je novi bubnjar Arin Ilejay tek samo priljepak za sva ona čudesa s prošlog albuma gdje je lupao Mike Potrony iz Dream Theatre.



Stvar je u pjesmama, krene li se redom, "Shepherds of fire" je urađena ama baš po klasičnom sistemu "Enter sadman" Metallice. Naslovna "Hail to the king" je daleko najdorađenija gdje solo gitara ima funkciju synth-loop efekta Simple Minds hita "Love song" koji se gotovo kroz cijelu pjesmu proteže kao lajt-motiv. Ili konkretnije, poput znamenitog sola Angus Younga u AC/DC megahitu "Thunderstruck". Negdje je naglašeniji, negdje povučen u pozadinu, negdje ga nema, negdje se metamorfozom pretvara u višlju ili nižu oktavu, ali u principu to je sve ista shema u odnosu na aranžman gdje je obavezan i catchy solo. A tempo je kao od Metallice upravo s najkomercijalnijeg "Black Albuma" (a i kasnijih radova) s kojima su ustvari u čmar pogodili i one koji nikad heavy-metal nisu slušali. Pjesma sama po sebi nema ama baš nikakvu metaforu kao što to izgleda, ne veliča nikoga, nikakve heroje, a ponajmanje kralja ili osobu koja se postavila u ulogu individualnog carstva. Imaginarna je, fikcijska i upravo zbog tog gitarskog loop efekta ima sve šanse da dođe do onih koji s HM nemaju ništa zajedničko. "Doing time", još jedna koliko-toliko dobra pjesma ide u sraz s brzim skladbama Guns'n'Roses namećući gitarski rad Vengeancea kao da je sam Slash. Ok. To se može prežvakati.

Ali dalje vrlo teško. "This means war" je besramna kopija "Sad but true" Metallice na koju će se zalijepiti teške sirovine, nevjerojatno patetična "Requiem" u stilu gothic/sympho bendova koji potenciraju glorifikacije donosi i abnormalno lošu kopiju Led Zeppelinovog "Kashmira" s orkestracijama. Nekome će ovo možda biti fokus albuma. Balada "Crimson day" je još opet jedna njihova eksplozija upaljača na koncertima gdje se mogu pod zajedničku zastavu okupiti ljubitelji srceparajućih pjesmica poput "Nothing else matters", "Don't cry" i "Wind of change" s Gibbonijem, Thompsonom, Divljim jagodama, a i sličnim stiskavcima Prljavog kazališta. Vjerojatnost da će Warner Bros ovu ljigu odabrati za singl je ista kao da netko bez imalo mašte proglasi "More than a feeling" od Bostona za najvažniju baladu metala prošlog 20. stoljeća. A bilo je takvih. Ok. To je stvar njihovog ukusa, mojeg nije.

A dalje se bend trudi zvučati kao mekši Iron Maiden ("Coming home" i "Planets") pokušavajući skupiti ciljanu publiku starim štosevima, dok se u posljednjoj "Acid rain" opet vraćaju na sentimentalne klavirske, raskošno orkestrirane balade kakve pjevaju i naše hrvatske pop zvijezde koje nemaju veze s heavy-metalom. Sve je to isti mainstream koji jako malo uopće ima i veze s r'n'r-om.

I prihvatiti će ga ljubitelji Thompsona, Europe, Bon Jovija i sličnih 'bijelih dugmeta' povezanih sa starom i novijom hard'n'heavy scenom. Teško mi je reći, ali Avenged Sevenfold su se ovim albumom pretvorili, dakako namjerno i otmjeno, u totalne mainstream seljačine.

Naslovi: 1.Shepherd of fire, 2.Hail to the king, 3.Doing time, 4.This means war, 5.Requiem, 6.Crimson day, 7.Heretic, 8.Coming home, 9.Planets, 10.Acid rain

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 09/10/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Covid-19 blues, EP

MATEJ KRAJNC: Covid-19 blues, EP (2020)

| 27/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Animal Bouffe Animal

MOURIR: Animal Bouffe Animal (2020)

| 26/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Klematis, pesmi iz zgodbe o vzpenjavki, EP

MATEJ KRAJNC: Klematis, pesmi iz zgodbe o vzpenjavki, EP (2020)

| 25/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Death Meditation

FUNERAL LEECH: Death Meditation (2020)

| 25/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Alphaville

IMPERIAL TRIUMPHANT: Alphaville (2020)

| 24/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*