home > mjuzik > Mechanize

kontakt | search |

FEAR FACTORY: Mechanize (Candlelight/ AFM Records, 2010)

Nakon mnogih trzavica i neslaganja koja su vladala unutar jednog od najznačajnijih američkih industrial-metal bandova iz Los Angelesa koji se privremeno i raspustio, te okupio u novoj postavi, početkom 2010. godine objavljen je sedmi studijski album koji potvrđuje sve njihove superiorne kvalitete.

Kako je posljednji album "Transgression" (2005) uzrokovao cijeli niz ne previše pozitivnih kritika na račun mainstream produkcije Toby Wrighta (znan po radu sa Korn i Alice In Chains) i obrade U2 "I will follow", band su nakon odrađene američke i europske turneje iz prvotno nejasnih razloga napustili originalni bubnjar Raymond Herrera i dugogodišnji gitarist Christian Olde Wolbers osnovavši novi sastav Arkaea. Wolbers je čak izjavio da je potpuno nezadovoljan sa "Transgression" nazvavši ga poluproizvodom, a interesantno je da su polovicu materijala koji je objavljen na debiju Arkaea "Years In The Darkness" (2009) činile pjesme koje su bile pisane za novi Fear Factory album. Ostatak članova se raspršio po nekolicini projekata od kojih je svakako najznačajniji rad frontmena Burton C. Bella sa etiketom Liquid 8 Records, bandom Ascension Of The Watchers i gostovanje na posljednjem albumu Ministry "The Last Sucker" (2007) gdje je pjevao na tri skladbe - "End of days, pt.1", "End of days, pt.2" i "Die in a crash". Nekoliko godina se između 'izbjeglica' i ostatka banda vodio žučni rat, sve dok Herrera u jednom radio interviewu nije otkrio razloge zbog kojih su napustili sastav. Kazao je da su Bell i nekadašnji gitarist Dino Cazares iz originalne postave prvo potajno kovali planove da osnuju novi band, a potom da samo promijene članove Fear Factory bez njihovog znanja. Kako ih nisu kontaktirali, bili su veoma ogorčeni zbog zakulisne igre 'iza leđa' premda su bili još jedini preostali članovi iz najranije postave. Herrera je bio od samog početka 1989., dok je Wolbers došao u band 1993. nakon legendarnog debi albuma "Soul Of A New Machine" (1992). Također je Herrera rekao da su on i Wolbers i dalje članovi Fear Factory sve dok sudski ne riješe spor oko autorske zaštite tko ima pravo na korištenje imena Fear Factory. Ne zaboravimo, tokom 20 godina dugačke karijere kroz band je protutnjalo još desetak glazbenika. Saga se nastavila i 2009. kada su Bell i Cazares u proljeće zakrpali svoje stare nerazmirice još iz vremena albuma "Concrete" (2002), te obnovivši prijateljstvo, ponovno su pokrenuli band. U postavi je ostao basist Byron Stroud (došao je 2003), a novopridošlicom je postao bubnjar Gene Hoglan koji je svoj zanat ispekao u kultnim bandovima Death, Strapping Young Lad i Dark Angel, te je bio onaj čuveni lik Pickles u megapopularnom virtualnom death-metal bandu Dethklok čiji je debi album "Dethalbum" 2008. osvojio USA no.21 što je najveći uspjeh bilo kojeg death-metal banda u povijesti žanra. Njihov prvi nastup u novom sastavu bio je zakazan 21.VI 2009. na Metalway Festivalu u Zaragozi, no do njega nije došlo jer je urgirao Herrera koji nije dozvolio da band koristi ime Fear Factory. Iz istog razloga je otkazana i velika ljetna turneja koja je obuhvaćala Europu, Australiju i Novi Zeland, no nije javno obznanjeno kako i na koji način su se zaraćeni tabori uspjeli dogovoriti da Bell i ekipa ipak mogu koristiti ime Fear Factory. Šuškalo se da je izdavač Candlelight Records u suradnji s nekadašnjom etiketom banda Roadrunner Records za koju su prodali milijun albuma keširao određenu odštetu Wolbersu i Herreri, ali to nije i zvanično potvrđeno...

Kako god, dugoočekivani album je nakon petogodišnje diskografske pauze konačno osvanuo 5.II 2010. i odmah je u prvom tjednu prodan u 10.000 primjeraka, te se nakon dugog vremena ponovno pojavio na listi najprodavanijih albuma zauzevši USA no.72. Posljednji puta to im se dogodilo s albumom "Digimortal" 2001. kada su ušli u USA top-40. Bell ništa nije htio komentirati o odlascima dva ključna člana, rekao je samo da su Fear Factory band koji radi profesionalni posao i da im je trebala reorganizacija zadataka. No kako stvari stoje, Wolbers vjerojatno neće više odsvirati niti jedan gitarski riff za Fear Factory, budući da je prvotno svirao bas, a gitare se prihvatio tek nakon odlaska Cazaresa koji je band napustio 2002. i sada se definitivno vratio u njega, a o sudbini Herrere sve ovisi koliko dugo će Hoglan zadovoljavati standarde ekipe. Sudeći po radu na ovome albumu, teško je pretpostaviti da će se Bell samo tako odreći novog razarača na palicama koji djeluje daleko bolje, nabrušenije i žešće.

Elem, album "Mechanize" je prvenstveno napravljen da bi se zadovoljili ukusi publike koja je očito bila nezadovoljna sa rezultatima četiri prethodna rada "Digimortal" (2001), "Concrete" (2002), "Archetype" (2004) i "Transgression" (2005), te se vraća u onaj period od prije desetak i više godina kada su Fear Factory obilovali razaračkim tempovima. Album je pun divljačkih riffova, bombardirajućih ritmova ukrašenih industrial-metal hladnim mitraljeziranjem, te po običaju dvojakim Bellovim vokalima koji sežu od grubo-hrapavih krikova do posve čistih i razgovjetnih intonacija otpjevanih u melodičnim dionicama. Sa starim poznanikom, producentom Rhys Fulberom (proslavio se na "Obsolete" i "Digimortal" albumima), najpoznatijim po radu sa Front Line Assembly i Paradise Lost koji im je odradio kompletnu rolu za elektroniku, samplove, programe i klavijature, Fear Factory su nakon dužeg vremena satkali album koji ne sadrži nikakve nu-metal ili progressive primjese, nema niti jedne obrade, te ne pokazuje nikakve mainstream karakteristike. Čak su izostale i uobičajene radio-friendly melodije, mada se završna "Final exit" u svojih 8 minuta po nekim dionicama na korak približila komercijalnim standardima ambijentalne i dark-wave scene. Prije svega, ovo je album koji točno definira žestoki industrial-metal s osobinama čvrstog alternativnog groovea i death-metala, te može komotno sjesti tamo gdje se band zaustavio nakon prva tri albuma, ili bolje rečeno, povratak je na ono čemu se Bell dugo vremena opirao nakon odlaska Cazaresa. S izuzetkom već spomenute "Final exit", sav ostali materijal je sjajno izbalansirani žestoki industrial-metal i čak štoviše, sadrži do sada neke od najkvalitetnijih pjesama u proteklih 15-ak godina. Za one kojima je poznat Cazaresov sastav Divine Heresy, ovo dakako nije ništa novo, ali je u kompletu gledajući veliko oslobođenje koje bombardira dobrih 35 minuta. Može se slobodno reći da je Cazaresov povratak donio novu svježinu kojom je utkao neke od ponajboljih i najtežih heavy riffova u karijeri banda, a bubnjar Hoglan je svojom snažnom i agresivnom tehnikom posve nadmašio Herrera. U ovakvom novom okružju, Bell se posve oslobodio i otpjevao neke od svojih najkreativnijih dionica u karijeri sa ljutito ogorčenim glasom koji dolazi iz stomaka i pretvoren je u čiste vokale koji su snažno i veoma ukusno dorađeni. Veliki dio posla ovdje je izvršio i sam producent Fulber koji se potrudio detaljno razviti elektronski zvuk u svojstvu pratećeg elementa u gotovo svakoj kompoziciji bilo putem programiranih efekata, bilo svirkom na klavijaturama i synthovima koji nisu toliko izraženi već su pozadinska atmosferična nadogradnja čudesno komponiranim skladbama koje jednostavno pršte energijom i čistoćom. Tekstualni dio je jedini ostao standardan i mahom je orijentiran na angažiranu liriku koja isporučuje bijes protiv različitih složenih struktura pod okriljem mašinerije, bilo društveno-političke, bilo industrijske ili one čisto tehničke prirode znane kao 'čovjek nasuprot mašine' o kojoj je Bell pjevao još prije desetak godina. Već spomenuta "Final exit" je primjerice grozomorno turobna priča o samoubojstvu eutanazijom uzeta iz istoimene knjige Derek Humphrya iz 1991. Naravno, nisu mimoiđene niti njihove uobičajene teme koje opsceno predočavaju različite oblike psihotičnih strahova, poput prvog singla "Fear campaign" koji je jedan od rijetkih brojeva na albumu sa standardnim konceptom koji uključuje i gitarske solo dionice, te vokalne naracije, a dotaknuli su se i svoje omiljene teme - religije u "Christploitation". Tu je atmosferičan dio instrumentalizacije obavio Fulber gothic-piano strukturama koje se pojavljuju u uvodu i nakratko pred samom završnicom skladbe. Sa mnogo različitih 'groove' elemenata death/thrasha i vješto protkanim melodijama "Mechanize", "Industrial discipline", "Powershifter", "Oxidizer", "Controlled demolition", "Designing the enemy", te kratkim klasičnim industrial instrumentalom "Metallic division", ovo je rad kojim su iznenadili i najsumnjičavije skeptike.

Četiri bonus skladbe koje su dostupne za download i digpack izdanje donose tri prastare demo verzije pjesama "Big God", "Self immolation" i "Soul wound" iz 1991., te novu varijantu "Crash test" sa debija "Soul Of A New Machine". U intervalima kada su imali slobodnog prostora za vrijeme studijskog predaha ponovno su snimili "Martyr", također sa debija, te posve novu "Sangre de Ninos", ali one će biti objavljene nekom drugom prilikom.

Premda se činilo da će novi Fear Factory bez Herrera i Wolbersa biti moguća katastrofa koja će samo povući još dublje u ambis sada već četvrtu formaciju sastava, ovako nenadano impresivnom albumu malo tko se nadao. Bell se sada kao definitivno jedini konstantni član pretvorio u gazdu koji može raditi što ga volja. Ne bi bilo nikakvo čudo da na narednom albumu osvane neko novo iznenađenje...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/07/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Axis Mundi

Decrepit Birth: Axis Mundi (2017)

| 23/07/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Ispod ovog neba, EP

JEREMY: Ispod ovog neba, EP (2017)

| 23/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Live Necronomicon, live

MINISTRY: Live Necronomicon, live (2017)

| 22/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Snošaj faktora

ABERGAZ: Snošaj faktora (2017)

| 21/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*