home > mjuzik > Genexus

kontakt | search |

FEAR FACTORY: Genexus (Nuclear Blast, 2015)

S dobrim lirskim nakanama, ali vrlo traljavo sročenim Burton C.Bell nastavlja svoju bitku prkoseći nejednakostima u društvenoj zajednici koju neprekidno gleda s aspekta dviju oprečnih strana - mašinski operativno programirane (bilo politički ili softwerski) i one ljudske u kojoj još uvijek postoji duša. Pokušava oporaviti općeniti svjetonazor izvikujući u prvom singlu "Soul hacker" 'vi nikad nećete uzeti moju dušu' aludirajući na političko-ekonomski stroj koji nemilosrdno sjecka vitalne ljudske vrednosti stvarajući generaciju pogodnu za sinkronizaciju klonova lišenu bilo kakvog autonomnog prava. Stvaraju se novi zakoni, ljudi su iz njih isključeni kao demokratski faktori kontrolinga i služe samo da popune obrasce već unaprijed pripremljenog scenarija s anketnim listićem na kome pišu odgovori. Obično A, B, C, D (ponekad i manje). Pa izaberite jedan, a bilo koji je onaj što aparatu, tj. mašini odgovara. Nema stvaranja vlastitog mišljenja, programi su ionako precizno točni kao što na običnom caffe-aparatu s petnaestak opcija ne možete na primjer naručiti sarmu ili si za iste pare izmješati capuchino s čokoladom. Za sve postoje pravila, a Bell se sustavno bori protiv njih ističući sve veću armadu nezadovoljnih, onih koji žele svim silama autonomni sustav borbe (uvodna tema "Autonomous combat system"). Prsa o prsa. Borba za ljudska prava u civilizaciji koja odavno više ne priznaje 'vox populi' koherentno proizvodeći nacije bez duše. One kojima je striktno dozvoljeno A, B, C i D, a istovremeno i zabranjeno štošta.



Jest, to sad izgleda vrlo privlačno u samom scenariju nalik na Orwellovu "1984" i slične futurističke romane i filmove, no kao i na prethodnim albumima benda nedostaje snažan i upečatljiv fragment - jasna konstruktivna kritika i pokušaj nekakvog riješenja. Bellovi tekstovi su ustvari svađa, gloženje i anksiozna kavga koja može završiti ponekom šamarčinom, tučnjavom, pa i naplatom kazne zbog opstrukcija prema sistemu mada do toga sasvim vjerojatno neće nikad doći. A niti on sam nije dovoljno kompetentno potkovan da s pravim argumentima stane u prve redove obespravljene generacije tražeći neka 'prava' koja su ionako dovitljivo špekuliranim zakonima svedena na čistu marginalnost. Bellu manjka autorski jakog 'donkihotizma' premda ga neprestano isijava ne boreći se protiv vetrenjača već s mašinerijama u koje bi rado zabio svoje metalno koplje od mikrofona sa stalkom i bacio buzdovan na neku turbinu ili u glavni generator, ali mu to nikako ne uspjeva. Stalno promašuje. Da li namjerno ili slučajno? Prije bi se reklo namjerno. On sa strane promatra i vrlo drsko komentira boleštine i viruse stvorenih programa društva istovremeno ne pokušavajući iole bilo što učiniti jer se ipak čuva u konformizmu zasluženo stečene slave. Nakon svih onih finih uspjeha s prethodnih 6-7 albuma (posljednji "The Industrialist" je zauzeo USA no.38), polemizirati s nekom novom strategijom i radikalnijim načinom razmišljanja bilo bi vlastito linčovanje, tako da se album na koncu konca tematski svodi tek na kurtoazno prepucavanje sa sistemom koji mu vrlo dobro pristaje za protivnika. Taj sistem se ne obazire na njegova negodovanja isto kao niti na opravdane kritike ogromne konglomeracije rockera, angažiranih punkera, hardcoreaša i metalaca. Pa niti književnika, filmaša, filozofa, raznih umjetnika. Sistemu je važan, zna se, kapital. A to što će po sistemu pljuvati neki prosvijećeni i hrabriji pojedinci, vrlo važno. Lova je u džepu i na bankovnom računu tamo nekih politički uglednih spodoba za koje cijeli svijet radi i zbog kojih se iskorištava cjelokupan planet.

A mogla bi pokoja dobra pinkica sjesti i na konto benda kad se cijeli ciklus promocije ovog njihovog devetog albuma odigra. Naklada neće biti velika kao u doba proslavljenih "Demanufacture" (1995) ili "Digimortal" (2001), ali zahvaljujući autorskim pravima, tantijemima, emitiranjima na internetu i općenitim stavkama koje prate svako zaštićeno umjetničko djelo ima svaku šansu dosegnuti pristojan plasman u karijeri benda. Najjača strana ovog albuma je povratak u stari industrial-metal stil na prvih nekoliko pjesama, uz spomenutu "Autonomous combat system", tu su još "Anodized", "Dielectric", pa metalcore skretanja u "ProtoMech", naslovna bomba "Genexus" i očiti groove-metal hit "Soul hacker" u kome očito nije korištena ritam mašina već živi bubanj Deen Castronova (u nekim stvarima lupao je novi bubnjar Mike Heller). Nije neupitno što su pridruženi studijski članovi učinili za zvuk: veliki dio odradili su Damien Rainuad (programi, klavijature, samplovi) i Giuseppe Bassi (samplovi, klavijature), te producent Rhys Fulber koji im je i ispeglao prošli, prilično uspješan album.

Drugi dio albuma je nešto sporiji, elektronskiji i oslonjen na riffove Dine Cazaresa (odličan groove komad "Church of execution"), synth-pop/industrial ("Regenerate" i "Battle for utopia") i ponovno jedan lagani gothic post-electro/industrial dio od skoro 9 minuta ("Expiration date") koji komotno ide u ladicu 'pop/post-rock' ambijentalke s čistim Bellovim vokalima kao da je uvijek, što i jeste, bio vjeran etici Gary Numana koji je Bellu očito najveći uzor u svim aspektima. Ključnu stvar na albumu čine Bellovi vokali u jasno reguliranim obrascima. Prvi dio stihova gotovo svih pjesama je otpjevan u vrištećem growlu, refreni obavezno u 'clean' izdanju poškropljeni synthovima i harmonijama klavijatura stvarajući dojam klasičnog industral-rocka, pa čak i, relativno, finog šminkerskog indie-rocka za hipstere, a cjelokupni dojam "Genexus" se stvara na relaciji novijeg izraza još uvijek solidnog benda podložnog starim tradicijama s odličnom produkcijom u kojoj ritam mašina radi čudesa i urnebese, naprosto se ne zna što je odsvirao čovjek, a što program (biti će to zanimljivo vidjeti ako nam ponovno dođu barem u Zagreb kako zvuče pjesme s ritam mašinom u interpretaciji bubnjara).

Ovo nije njihov najbolji album u karijeri, ali nije niti daleko od toga. Samo da se Bell adekvatnije izrazi s jasnijom političko-društvenom kritikom, učinak bi bio daleko jači. Uspjeh je u radikalizmu kompletnog izraza, a ne u peglanju ratničkog stava koji više nema učinak. S aždajom se treba boriti znajući joj sve mane.

Naslovi: 1.Autonomous combat system, 2.Anodized, 3.Dielectric, 4.Soul hacker, 5.ProtoMech, 6.Genexus, 7.Curch of execution, 8.Regenerate, 9.Battle of utopia, 10.Expiration date

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/09/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eos, 3CD's

PATTI CUDD: Eos, 3CD's (2017)

| 27/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Alejandra, EP

LOU PROFA: Alejandra, EP (2017)

| 26/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Flying Microtonal Banana

[PRIMAVERA 2017] King Gizzard & the Lizard Wizard: Flying Microtonal Banana (2017)

| 25/05/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Forget to Remember to Forget

THE JOHN-PAULS: Forget to Remember to Forget (2017)

| 25/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Oblaci

IVAN HOZJAN: Oblaci (2017)

| 24/05/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*