Koji vikend! Prvo su Memorialsi u Močvari razvalili malobrojne posjetitelje da bi sljedeći dan Fear Factory skoro srušili prepunu prepolovljenu Tvornicu i ispunili ih negativnom energijom (inače bi otišli na pozitivan koncert).

Budući nisam stigao na svirku predgrupe Infernal Tenebra, prepuštam kolegi Horviju da vam dočara atmosferu:
Svirka je počela oko 20h sa zagrebačkim četvercem Infernal Tenebra koji ovih dana ponosno očekuje debi album "New Formed Revelations" za njemačku etiketu Massacre records nakon 13 godina rada. Mješanac su blacka i deatha s tekstovima na engleskom jeziku, a pokazali su kompaktnu svirku s melodijama, mid-tempovima i blago kompleksnijim aranžmanima.

infernal tenebra   © horvi

Interesantno za spomenuti je da Paolo Grizonić svira bas sa 5 žica čime evidentno proširuje oktave. Jedina je šteta što im je vokal bio pretih jer očito Darko Etinger ima jako dobar glas, najbolji od sva naredna dva koja smo imali prilike čuti. Za vrijeme njihovog nastupa Tvornica je bila solidno popunjena, domaća publika ih poznaje, a ovo je bendu bila prava šansa da se približi i onima koji su ih gledali po prvi puta. Ostavili su odličan i profesionalan dojam na svjetskoj razini. Nakon njih je nastupio prvi headliner Devin Townsend, kanađanin sa dvadesetogodišnjim iskustvom u metalu. Njegov pristup metalu i glazbi uopće je sličan onome svojedobno Type O Negative, razlika je samo u metama koje ismijavaju. Naime, dok su TON svojim pretjeranim isticanjem klišeja gotike i melankolije dosegli razinu parodije, tako je i Devin pretjeranim isticanjem epskih, svemirskih i uopće grandioznih tema ruglu izložio Ayreon, Rhapsody of fire, Symphony x, Sonata Arctica i ostale teškaše. Navedeno se vidjelo već i za vrijeme naštimavanja instrumenata kada su se na monitorima vrtile fotomontaže i smiješni i često morbidni promotivni filmići sa Devinom u glavnoj ulozi koji neodoljivo podsjećaju na Jima Varneya i njegovog Ernesta. Takvi su mu uglavnom bili i spotovi koji su se vrtjeli za vrijeme nastupa. Ono što je karakteristično za njegovo stvaralaštvo jest, osim toga što su mu svi albumi snimljeni pod imenom Devin Townsend Project tematski povezani, također i činjenica da su svi albumi žanrovski različiti. Tako nakon rocka, heavy metala, new age-a, uslijedio je i simfonijski metal albuma Epicloud kojeg je promovirao i na ovom koncertu. Ono što odmah upada u oči jest prilično ekscentrično ponašanje Devina na pozornici, ispunjeno neobičnim ekpresijama lica, obično vezana uz groteskno raširena usta, neobično prisnom i osobnom interakcijom sa publikom te konstantnim zbijanjem šala i pošalica, obično na svoj račun vjerojatno vodeći se devizom da nastup ne bude dosadan ako je muzika već loša. Nije nam propustio dati uvid u svoj glazbeni ukus pa je tako ocrnio bendove Meshuggah i Beetwen the buried and me. Nisam shvatio zašto baš njih. Set lista se uglavnom sastojala od pjesama sa novog albuma. Problem je bio u tome što su pjesme bile napumpane raznim orkestralnim dosjetkama, stringovima, zborovima, čak i nekim atraktivnim gostovanjima (Anneke van Giersbergen). Na koncertu je odlučio prezentirati ogoljenu varijantu bez ikakvih studijskih dodataka i trikova (bar ih ja nisam čuo). Time su pjesme ostavljene na milost i nemilost melodiji i umijeću skladanja. To možda i nije bilo najbolje rješenje budući se sve pjesme kreću u više-manje istim granicama malo kompliciranijeg melodioznog pop metala i kao takve jednostavno nisu dovoljno uzbudljive. Tome je možda pripomoglo i ne baš savršeno vokalno stanje Devina koji se više puta žalio da mu je upaljeno grlo ili nešto slično. Publiku to očito nije zanimalo jer je prihvatila i pjesme i Devina objeručke, neki su čak i znali tekstove. Uglavnom, ako razumijete i dijelite Devinovu filozofiju i način razmišljanja, vrlo vjerojatno biste uživali u ovom koncertu u njegovoj potpunosti, ako vam je kao meni ovo prvi susret sa njegovim crnohumornim svijetom, ali prosječnom muzikom, mogli ste uživati u Devinovim dosjetkama i scenskom nastupu. Strategija za svakoga po nešto je upalila. Nastup Fear Factory-a su mnogi očekivali sa strepnjom ponajviše zbog učestalih promjena članstva u bendu i odlaska potentnog bubnjara Raymonda Herrere. Dovoljno je reći da su na posljednjem albumu bili kreditirani samo Burton C. Bell i Dino Cazares. U međuvremenu su kao ritam sekciju primili bubnjara Mike Hellera i basista Matta DeVriesa (Chimaira), stručni opis čijeg sviranja prepuštam Horviju: ponekad je bio elektronski, nekad u djentu, nekad mekani, pa oštro funk naglašen... često je svirao i riffove na basu (!) - nije imao nikakvu papučicu, nikakvu distorziju, nikakav efekt, ama baš nikakav dodatak i prosto mi se nevjerojatnim čini da sve te farbe može uraditi s onih par potenciometara na svojem basu. Što se tiče bubnjara Mike-a, on je dobro odradio svoj posao, ali nema onu scensku prisutnost kao Herrera. Očit je bio i nedostatak nekoga tko bi bio zadužen za elektroniku i synthove tako da su semplove i ostale elektroničke dodatke emitirali od negdje sa strane i to samo samo u tišim djelovima kada su se jedino i mogli čuti. Time su neke pjesme izgubile na dubini i atmosferičnosti, ali bend je to nadoknadio sa extra dozom žestine.

Iako su promovirali album The Industrialist, sa istoga su izveli samo dvije pjesme dok im se većina set liste sastojala od albuma iz devedesetih, pogotovo Obsolete i Demanufacture. Nije izvedena, naravno, ni jedna pjesma sa albuma Archetype i Transgression budući na njima nije bio prisutan Cazares. Zvuk je isprva bio potpuno ravan i nekako tih, ali kasnije je tonac sredio stvar i Dinova gitara je dobila onaj specifičan zvuk pneumatske bušilice. Svatko tko je ikad poslušao ijednu pjesmu od Fear Factory-ja zna da ne može očekivati bogznakaj od Burtonovog vokala. Ovdje je zvučao još gore od toga. Uopće nije growlao, već nekako emo vrištao dok se u clean pjevanim djelovima skoro uopće nije čuo. Da li je to umor od turneje, da li ga je neuredni život napokon sustigao, da li je jednostavno izgubio glas, sve to nije bitno zato što ima dovoljno karizme da se izvuče. Osim navedenog problema sa vokalom, ostatak benda je bio na visini usprkos nedostatku elektronike čime su inicijalne sumnje o eventualnoj neuigranosti bile u potpunosti uklonjene. Kontakt sa publikom je ostvaren od prve minute što je rezultiralo sa puno zborskog pjevanja. Ono što me možda najviše fasciniralo na koncertu jest himnični potencijal koji pojedine pjesme imaju. Nikad nisam razmišljao o pjesmama Fear Factory-ja kao o pozivima na pokret, uvijek su bile nekako previše uronjene u vlastiti koncept, ali u pjesmama Edgecrusher i Replica se premjesti naglasak više na groove i netko neupućen bi pomislio možda da se radi o Rage Against the Machine. Rekli bismo, očekivan koncert sa svim svojim prednostima i manama, ali najbitnije je da je publika izašla zadovoljna, a i rekli su da će se vratiti.

horvi &

tomislav // 04/12/2012