O svim trzavicama unutar i oko benda dovoljno se govorilo prilikom njihovog reuniona za prethodni album "Mechanize". Na koncu, od benda je danas ostao samo duet sveden na Burton C.Bella (vokal) i Dinu Cazaresa (gitara, bas, programi), a takoreći trećim članom je postao producent Rhys Fulber koji je zadužen i za većinu elektronike koju su kroz dvije dekade karijere benda peglali mnogi muzičari.

S pokušajem ponovnog koncepta koji ovaj puta donosi priču o čovjeku koji je zbog tehnološkog, mehaničkog, znanstvenog i industrijskog razvoja pretvoren u bezosjećajno oruđe za ratovanje na nekoliko područja, ovaj dvojac se tek površno osvrnuo prije svega na ambicioznost velike američke sile. Ustvari, to je samo Burtonov izgovor da album ima fabulu i cjeloviti koncept, međutim daleko je to od ikakve razrađene tematike o kojoj bi se sad dale raspravljati čitave polemike. Jedino u čemu se uspjelo jest pomanjkanje ljudskih emocija u okrutnosti vremena kada je čovjek samo marioneta, bezvrijedno biće u rukama mašinerije. Manjka sadržajnost, kritički aspekti, dramatika, zapleti, rasplet, 'up and down' tenzije i općenita fabula koja bi držala vodu s nekom smislenom poantom.

Drugi manjak albuma jest suviše ispeglan, izglancan i ispoliran zvuk. Tehnički gledano, to jeste funkcionalno u ovako postavljenoj tematici, no obadvoje u kompletu nemaju umjetničku učinkovitost kakva se od Fear Factory očekuje. Stvoren je dojam klaustrofobije s napadnim guranjem brutalne estetike benda koja je, nažalost, kompresirana u vakuumu. Primjerice bas koji je gotovo nećujan, kao i sterilnost čitavog zvuka potkrijepljenog programiranim ritam mašinama koje su dušu dale za živog bubnjara. Nakon odlaska Raymonda Herrere, Gene Hoglan je odigrao tek epizodnu rolu na prethodnom albumu (otišao u Testament), a ovdje je njihov rad pokušao zamijeniti John Sankey iz benda Devolved. Stjecajem okolnosti, ipak je odlučeno da se zbog tzv. 'koncepta' koji tek samo površinski lebdi u zraku sav ritmički dio oiviči programiranim elektronskim tempovima aludirajući na tehničku spremnost njihovog novog bubnjara Mike Hellera (iz bendova Malignancy i System Divide) koji je odnedavno uposlen samo za koncerte. Basistom za također žive nastupe doveden je Matt DeVries, donedavno gitarist popularnog metalcore sastava Chimaira.

Sve sad ovo izgleda da je "The Industrialist" nekakav promašaj, no nije tako. Ako se zanemare navedene boljke, ili još bolje, ako ih se uopće ne primjećuje, tada album ima svu potrebnu esenciju klasike Fear Factory. Najveći dio kralježnice albuma su žestoke industrial-metal skladbe sa nekim od ponajboljih Cazaresovih riffova i Burtonovih vokala još od vremena remek-djela "Demanufacture" i "Obsolete" s konca 90-ih godina. Pjesme kao što su "God eater" i "Virus of faith" doduše odudaraju u tom žestokom fahu po obilatoj elektronskoj pre-produciranoj shemi, no naslovna "The industrialist", prvi singl "Recharger", zatim "New messiah", "Depraved mind murder", te hitoidne "Difference engine" i "Disassemble" imaju znatno čvršće argumente od kompozicija s prethodnog albuma. Nabijene su dovoljnom količinom agresivne energije s prelamanjem grčevitih i senzibilnih vokala, kao i melodičnim arijama. A onaj drugi, mnogima i ne toliko bitan segment kod opusa benda, laganije i eksperimentalnije skladbe, u ovom slučaju dvije posljednje "Religion is flawed because man is flawed" i "Human augmentation" izgrađene su na bazi elektronske post-industrial forme. Prva je kratki instrumental, a druga čak 9 minuta dugačka šaputava spoken-word ambijentalka s rasplinutim elektronskim harmonijama. Obje unose čudnovati nemir nakon žestokog sadržaja i gotovo čitav album neočekivano obaraju na koljena u skladu s tematikom bespomoćnosti čovjeka kao puke figure u rukama strateški moćnog mehanizma.

Stoga je "The Industrialist" još jedan čvrsti rad skupine koja je unatoč svim krizama uspjela zadržati vitalnost i prepoznatljivost. To nije napredak kakav su mnogi očekivali i kakav se očekuje od svakog njihovog novog albuma, ali je ipak još uvijek podsjetnik da su dovoljno snažna pokretačka sila industrial-metal zajednice na koju se može prikvačiti svaki klinac koji tek sada otkriva iskonske draži ovog žanra.

A za one željne futurističkog zvuka, ovdje se nalaze još dvije bonus skladbe "Blush response (difference engine remix)" i "Landfill" koje se bez ikakvih problema mogu komparirati s radovima novosadskih DreDDup.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/09/2012