Jeffrey Raines (gitara), Robert Mercurio (bas) i kompanija nastavljaju peglati utabanom stazom koju su učvrstili prethodnim albumom "From The Corner To The Block" (2007), što znači red punokrvnog funka, pa hip-hopa, soula, malo brass sekcije, gospela, rocka, jazz primjesa i odličnih instrumentala. Sada već s jasnim vremenskim periodima od 2-3 godine, Galactic i dalje isporučuju dovoljnu količinu odmjerenog zvuka tradicionalnog funka New Orleansa kojeg kombiniraju sa suvremenim elementima bez ikakve prisutnosti sofisticirane tehnike. Sam pogled na top-liste gdje je praktički sve manje živih bandova sa klasičnom postavom, ovaj album dolazi kao pravi odgovor na cijeli niz kibernetički stvorene scene contemporary r'n'b-a, hip-hopa, soula i funka kojeg su svojim vještim produkcijskim finesama osmislili Timbaland i cijela mašinerija zatvorena u luksuznim studijima. Na ovome albumu svih 15 kompozicija je ponovno odsvirano na žive instrumente premda će poneki broj (primjerice komad "Katey vs. Nobby feat. Katey Red and Sissy Nobby") zazvučati kao da se radi o old-school hip-hop DJ tehnici kakvu su njegovali Eric B. & Rakim ili rani Run DMC i Public Enemy. No, u principu, ovaj vješto izveden i produciran album od glave do pete je djelo klasične postave u kojoj su uz Rainesa i Mercurija i dalje Stanton Moore (bubnjevi), Ben Ellman (saksofon, harmonika, harfa, produkcija) i Rich Vogel (Hammond orgulje), a za potrebe nekih kompozicija ugostili su cijeli niz glazbenika (mahom vokala) koji su i ranije bili njihovi, što studijski, što koncertni suradnici. Neki od njih su velike legende, neki su sasvim nova imena, a neke čak ne znaju niti oni koji žive u New Orleansu. Kroz tri godine diskografske stanke imali su dovoljno vremena da se pozabave rafiniranom Ellmanovom produkcijom i tehničkim finesama koje su prilagodili klasičnom komercijalnom tretmanu s kratkim i jezgrovitim pjesmama u trajanju od 3-4 minute u kojima cijeli niz skladbi pokazuje velike, ako ne singl, ono radiofonične sklonosti. Uz prvi singl "Heart of steel (feat. Irma Thomas)" u plesnom r'n'b izrazu koji je obogaćen starinskim šlihom usne harmonike, gitarskim režavim sekvencama i kongama, kao potencijalni aduti za medijsku afirmaciju su klasični funk-rock brojevi "Double it (feat. Big Freedia)" i "Wild man (feat. Big Chief Bo Dollis)", jazzirani r'n'b funk "Bacchus (feat. Allen Toussaint)", sjajan spoj bluesa, funka i soula u "Dark water (feat. John Boutte)" i vrlo kratki trip-hop "Do it again" sa poprilično iritantnim ragga vokalom crne Cheeky Blakk 'hey motherfucker, hey motherfucker, hey motherfucker' koji ujedno služi i kao sama odjava albuma u naslovu "Bonus". Kao i na prethodniku koji je bolovao od neubjedljivo plitkih tekstova bez nekakvog dubljeg sadržaja, pomanjkanje lirskog 'koncepta' nadomješteno je s nekoliko vrsnih komada koji su sa sviračke strane još i najkompaktniji dio albuma. Prije svega to su funk-jazz instrumentali "Boe money" i "Cineramascope" gdje im gostuju stari poznanici, čuvene legende The Rebirth Brass Band, odnosno Trombone Shorty i Corey Henry koji su svojim duhačkim finesama podigli stupanj kompozicija na visoki nivo, zatim još ponajbolja "You don't know" u starinskom soul-funk šlihu koji priziva sjećanja na Parliament Funkadelic i Sly And The Family Stone gdje je upečatljiv vokalni dio izveo Glen David Andrews asocirajući na najbolja izdanja James Browna i Joe Cockera. Izuzetak od kompletno plesno orijentiranog materijala je pretposljednja "Speaks his mind (feat. Walter Wolfman Washington)" u laganom soul-funk/jazz sessionu.

Premda je zakonitost komercijalne pop estetike ovdje maksimalno ispoštovana, ipak se uz spomenutu tekstualnu boljku uočava osnovna mana pjevanih kompozicija, a to je da su neoprostivo prekratke. Neke od njih su zarobljene u toliko kratke obrasce od svega dvije - dvije i pol minute, tako da jednostavno ne dozvoljavaju aranžmanima da se razmašu. Odavno je znano da su Galactic vrsni instrumentalisti (dovoljno je poslušati njihov live album "We Love 'Em Tonight: Live At Tipitina's" iz 2001), no ovdje su ušli u svjestan kompromis da konačno ostvare značajniji medijski proboj (debitirali su na Billboard listi albuma kao no.161 14.II 2010., a na Independent USA o.17), te stoga niti ne treba sumnjati da su vokalne kompozicije samo kratki 'piloti' za osvajanje tržišta, dok u živim izvedbama treba očekivati sasvim drugačije, znatno produžene varijante.



U globalu, s jedne strane opravdano se očekivao instrumentalno dotjeran rad koji je zbog prekratkih kompozicija blago razočaranje, no s druge, koja je revna želja Galactic da konačno dožive svojih 5 minuta slave, ne treba ostati ravnodušan na gipkost i fleksibilnost njihovih kompozicija koje su više nego vješto uokvirili u standardne pop obrasce. I dalje je ovo samo zabava koja tjera na plesni podij, a ako ništa drugo, od njih smo ponovno dobili autentičan album praktički bez ikakvih samplova i elektronskih igrarija kojima je kurentna scena zasićena i zakopana do sintetičke boli.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/03/2010