Mardi Gras je indijanski naziv po kome je jedan od najpoznatijih afro-američkih karnevala koji se održava u New Orleansu dobio ime, a starta od ponedjeljka i traje po nekoliko dana završno sa Pepelnicom. Tradicionalno se odnosi na 38 Indijanskih plemena koja su se okupljala svake godine prije izbijanja prvog lišća na drvećima (po naški oko Dana svetog Josipa, 19. ožujka prije početka korizme) kako bi se uz obredne plesne ceremonije dogovarali za daljnju suradnju, prekide ratovanja, zakopavali ratnu sjekiru (a često je i otkopavali), te su tom prilikom vršili i obrede vjenčanja. Njihovu tradiciju su oko 1880. godine preuzeli orleanski sljedbenici Buffalo Billa, lovaca na bizone i počeli organizirati slične parade sa lokalnim indijanskim, karipskim i afro-američkim manjinama, a to je samom gradu pogodovalo za razvoj turizma i širenje značaja New Orleans dixilend, jazz, blues, a kasnije i funk scene. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća iznjedrila je jedna od zasigurno najpoznatijih tradicionalnih melodija karnevala "Jock O Mo" koju je iz zaborava oteo James Sugar Boy Crawford 1953., a kasnije su je 1965. The Dixie Cups preimenovali u "Iko Iko" nakon čega su uslijedile stotine i stotine verzija. Između ostalih, obradili su je The Neville Brothers, Dr. John, Grateful Dead, The Belle Stars, Cyndi Lauper...

No, ona u ovom slučaju nema nikakve veze sa novim, 7. studijskim albumom bijelih funk/hip-hop/rock majstora Galactic iz New Orleansa, ali ima veze sa Mardi Gras karnevalom kome su ga u cjelosti posvetili. Izvukli su iz bogate ostavštine svojeg grada nekoliko gotovo zaboravljenih pjesama, nekolicinu su napravili pod utjecajima najpoznatijih brazilskih karnevala, a nekolicinu su napisali potpuno novih. Starim napjevima dodali su posve nove elemente, a po svome običaju, ponovno su gotovo za svaku pjesmu pozvali goste na vokalima, dok su u ceremonijalno veseloj "Karate", tipičnoj za marching bendove ugostili ogroman lokalni orkestar Kipp Renaissance High School Marching Band koji broji čak 40 muzičara. Neki od gostiju su stari prijatelji Galactica, a uglavnom svi oni, kada su saznali kakav se album radi, s neskrivenim zadovoljstvom su prihvatili pozive.

Bubnjar benda Stanton Moore kaže da ga je njegova majka prvi puta vodila na Mardi Gras karneval kada je imao samo 8 mjeseci, a prvi prizori kojih se sjeća su strašno šarene slike nakićenih klauna. Nešto kasnije, kada je već imao nekih 4-5 godina jedva je čekao karneval samo da čuje bubnjare koji su prolazili ulicama u paradnim kolonama, te je potom kod kuće počeo udarati po svemu što mu je bilo pri ruci. Inače, karneval je tradicionalno nakićen sa strahovito šarenim maskama i kostimima koje tokom cijele godine izrađuje lokalno indijansko stanovništvo.

Na albumu se nalazi 13 kompozicija koje su pune slavljeničkih i maskenbalsko - ceremonijskih arija, a takve tri upravo ga i otvaraju - "Ha di ka (feat. Big Chief Juan Pardo and the Golden Comanche)", "Hey na na (feat. David Shaw of the Revivalists and Maggie Koerner)" i "Magalenha (feat. Casa Samba)". Ovi gosti na vokalima kombiniraju hip-hop i raskošno - zarazne himnične ovacije, dok je Galactic za njih priredio miks plesnog funka, big-beata, klavirskog jazza, snažnog blues/funk-rocka i obradu Carlinhos Brownove latino-pop pjesme "Magalenha" koju je proslavio Sergio Mendes. U nekoliko kompozicija nisu zvali goste, a sve su uglavnom instrumentali - "Voyage ton flag", kratka brazilska samba obrada "Julou", jednominutni blues "Guero bounce", jazzirana "Attack" i završna funk laganica "Ash wednesday sunrise" posvećena Pepelnici, a u njima svima Galactic održavaju svoj visoki sviračko-tehnički rejting.

Najveći broj gostiju su uglavnom u hip-hop vodama, a osobitost ovog albuma je gostovanje popularnog lokalnog repera Mystikala koji je udružio mikrofon sa Mannie Fresh u pjesmi "Move fast". Posebno raspjevan je još jedan legendarni lokalni pjevač Al Johnson koji je zbog Mardi Grasa dobio nadimak Carnival Time ovom prilikom ispjevavši posve zaboravljenu "Carnival time", inače pjesmu snimljenu negdje 60-ih godina u čuvenom Cosimo Matassa studiju koje se danas u New Orleansu više nitko ne sjeća. A naravno, tu su i braća Neville (Cyril i Ivan) koji su dali svoj specifični pečat u najmirnijem, gotovo soul komadu "Out in the street". Na samom kraju albuma ugošćen je Moyesis Marquez underground pjevač iz Sao Paula koji je na portugalskom jeziku u vrlo brzom vokalnom izrazu nalik na raggu pojačanim sa dub-echo efektima otpjevao rasplesanu sambu "O coco da galinha".

Naravno, Galactic su ostali tvrdoglavo dosljedni svome aranžmanskom pristupu da snimaju vrlo kratke 'pop' pjesme od cirka 3 i pol minute ne dajući im vremena da se razmašu i to je njihova redovita boljka. Međutim, uživo su one daleko duže i razigranije što su pokazali i na posljednjem živom albumu "The Other Side Of Midnight: Live In New Orleans" (2011), ali to je sasvim druga priča.

Kako god, ovi majstori evidentno znaju šta rade, a da im je nakon 15-ak mukotrpnih godina karijere konačno krenulo i na poslovnom planu, dokazuju plasmani posljednja tri albuma na Billboard ljestvici. Ovaj karnevalski do sada je zabilježio najbolju poziciju (USA no.118), a da će nesumnjivo, kroz par sezona dogurati i do znatno jačih tiraža pokazuje impozantna brojka od 50 tisuća obožavatelja na njihovoj oficijelnoj web stranici. Za primjer, pred tri godine ih je bilo 7 tisuća. Već možemo polako da se pripremamo za veliki komercijalni hype kada će novi poklonici, radio urednici i DJ-i otkriti čari Galactica u čudu mrmljajući 'pa gdje su bili sve ove godine da nismo znali za njih?'.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/03/2012