Dugoočekivani treći album Cinkuša je djelo koje MORA imati svaki poklonik kvalitetne glazbe bez obzira preferira li klasičnu, rock ili folk glazbu. Cinkuši su hrvatsko nacionalno blago koje je ušlo i u udžbenike za osnovnu školu.

U više od 10 godina uspješne karijere, Cinkuši su dogurali tek do svojeg 3. albuma, ali osnovni razlog leži u tome da oni nisu band koji bi radio pod pritiskom glazbene industrije koja bi im nalagala serijsko štancanje albuma. Naime, njihove pjesme nastaju spontano, rađaju se od ponekad banalnih ideja koje padnu na pamet pod 'prilikama kruha i vina', te se razvijaju kroz mnoštvo živih svirki koje su njihovo najjače oružje. Tako je uglavnom svih ovih 10 pjesama njihovoj publici već dobro znano unazad neke 2-3 godine; doživljavale su mnoge promjene i različite transformacije iz improvizacija do suptilnih melodija i obratno.

Cinkuši su, to niti ne treba navoditi, jedan od rijetkih bastiona hrvatskog etno izraza kojim pogađaju doslovce sve generacije od najmlađih do najstarijih, od ljubitelja klasične, jazz, narodne, starogradske glazbe do poklonika rocka, punka, world-music i alternativne scene. Na njihovim koncertima redovito vlada atmosfera sveopćeg snažnog doživljaja radosti i života, katarze, delirija i transa koji podjednako vibrira između publike i glazbenika zahvaljujući energičnim nastupima koji su redovito prošarani humorom, samoironijom i nevjerojatnom nonšalancijom kakvu ima rijetko koji band s ovih prostora. A nije na odmet ne spomenuti da su Cinkuši taman uoči izlaska ovog albuma uvršteni u hrvatski udžbenik geografije za osnovnu školu gdje su navedeni kao hrvatsko nacionalno blago. Moram spomenuti da sam baš nakon ove frapantne činjenice, 20.IX 2009. bio u društvu Cinkuša na njihovom planinarskom domu Risnjak na Sljemenu, te da smo se svi veoma obradovali i usput se nasmijali uz izjavu 'možeš si misliti kakva je onda država u kojoj su Cinkuši nacionalno blago koje su, zna se koji lopovi i hohštapleri opljačkali'.

Osnovni kostur banda Mirko (akustična gitara, vokal) i Nataša Radušić (mandolina, vokal), te Tihomir Kruhonja - Tima (kontrabas, vokal), Igor Barić (violina, mih, flauta, vokal) i Marko Meštrović (bubnjevi, udaraljke) su dugogodišnji prijatelji koji su se družili i svirali još prije nego se band oformio, te se ne smatraju klasičnim bandom, već družinom. Družinom, koja se takoreći zajedno rodila i odrastala, koja živi zajedno i koja kreira glazbu onako kako se to njima dopada, te se s pravom zovu Cinkuši što na tradicijskom hrvatskom jeziku predstavlja crkvena zvona koja prate čovjeka od dolaska na ovaj svijet do odlaska iz njega.

Nakon izuzetnog debija "Zeleni kader" (1999, Croatia Records) priključuje im se veliki glazbeni stručnjak i etnomuzikolog Nebojiša Stijačić na električnoj gitari koji bandu donosi rockerski naboj i novi sloj harmonije u cjelokupnu zvučnu strukturu.

Album "Špiritus sanctus" (lat: sveto trojstvo) zaokružuje njihov opus s prethodna dva albuma u jedinstvenu etno trilogiju koja je sazrijevala godinama. Ovdje se više ne može tvrditi da su Cinkuši, osobito kao na prvijencu, band koji obrađuje tradicionalne pjesme, već su prerasli u sastav koji koristi elemente tradicije prožete snažnim autorskim pečatom. Tako ponekad na ovom albumu pjesme stvaraju od jednog detalja, ponegdje se pojavljuju određene dionice narodnih pjesama, a ima po običaju i tekstova koje su uzeli iz književne baštine koje su uglazbili na svoj specifičan način.

Hit-singl "Bratec kosi" utemeljen na tradicionalnoj pjesmi iz Hrvatske Posavine s kojim su još u proljeće 2008. najavili ovaj dugoočekivan album je uvodna skladba koja odmah obara svojim novim glazbenim plesnim minimalističkim izrazom kakvog Cinkuši nisu rabili do sada. Suptilne razlivene linije violine i gitare, te gosta Marijan Krajine na harmonici uz namjerno čudnovato mističnu atmosferu je bolesna priča o incestu na sofisticirani način, da bi potom album krenuo u prepoznatljivu etno-rock veselicu sa potencijalnim hitom "Huja brija" u kome je satkan tekst stare tradicionalne podravske pjesme "Lepe ti je bele Virje" na veseli plesni i poletan etno-rock način. "Medo" je prva od nekoliko kompletnih autorskih skladbi Cinkuša na ovom albumu, a aranžirana je u čudnovatom spoju laganog tanga, valcera i reggae ritmova na temu 'Pijmo brati vince, voda naj stoji, naj ju pije žaba koja vu nje spi' uz pratnju novog pridruženog člana, Nikole Santra (ex-Haustor) na trombonu. Tekst je socijalna kritika na sarkastičan, gotovo punkerski izričaj gdje se na najbolji način prikazuje ideološki svjetonazor banda - 'siva nam je priroda, a mi smo zeleni, tužni i betežni, črni i črleni/ Bog te blagoslovi domaćega tata, globalne pizdarije i velikoga brata/ ne boj se recesije nit kisele kiše, sive ekonomije i maloga piše'. Naredna "Picek" je emotivna ljubavna pjesma s kojom album pada u stanoviti letargičniji ugođaj, no sasvim logično je stavljena u ovakav koncept s kojim se nastavlja razgradnja solističke dionice refrena iz prethodne "Medo" gdje prednjači Igor Barić na violini. Premda pjesma nema izraziti tekstualni naboj, ovdje su Cinkuši prišli detaljnoj glazbenoj nadogradnji dosjetljivim aranžmanom s puno prelamanja na linijama improvizacija mandoline, električne gitare i ritmike Marka Meštrovića. Jedan od najšaljivijih, a i najpijanijih komada stiže u zvrkastoj ironiji "Bela" o gubitničkoj kockarskoj partiji karata ('zovem herca al ga ni, v ruki kara, dama spi/ črna kava, v zraku dim, žbir na vrati, kusin sin/ štel bi trefa, dobim žir, bela njemu, meni čir') kroz plesni etno-rock s vrlo ugodnom pop melodijom koja završava sa grande finale u stilu starogradske šansone s raskošnom virtuoznom melodijom harmonike. Najbolji glazbeni dio slijedi u temi "Kak je Štef videl Majku Božju" sa narativnim uvodnim tekstom kojeg kazuje Tima 'zdigel je čašu, spustil je nebo, videl ju je zato jel ima čisto srce'. Premda se kroz tijek vještih bravura i melodijskih improvizacija gitare, ritmike i dvije violine (drugu svira novopridošli član Marko First) pojavljuje pozadinski zborski napjev 'Ave Maria', ovo je posve instrumentalni komad kojeg Cinkuši na nastupima uživo adaptiraju zavisno o raspoloženju, te pokazuje da su glazbeno posve otvoreni za mnoge metamorfoze od rocka, psihodelije, jazza sve do natruha ekspresivne i komorne glazbe. Marko First je inače član Hrvatskog gajdaškog orkestra, ali uz to nastupa kao bas gitarist ili violinist u još podosta bandova; redom, to su Eklektik, Moderato Cantabile, Mišeki, Kreol Jazz i Steve Morgan And The Hot Rod Band.

Nastavimo sa albumom... Naredna "Dolinom se šetala" je vrlo dobro znana tradicionalna pjesma koju su prije desetak godina u duetu obradili Lidija Bajuk i Vlado Kreslin, a Cinkuši su je adaptirali kroz suptilan spoj valcera i kabareta s natruhama neo-folk undergrounda a'la raspjevanog Tom Waitsa, te je još jedan kandidat za hit, ovaj put na razini starinske glazbene pop škole koju je na svjetskoj sceni najkvalitetnije uprizorio Kurt Weil u periodu između '20-tih i '40-tih godina 20.stoljeća (sjetite se samo "Alabama song" u izvedbi The Doors). Osobiti šlih u kompoziciju donose gosti Boris Šaronja na trubi i Santro na trombonu koji pjesmi daju lagani pečat starogradske 'pleh' bande, te raspjevani vokali u zboru nadahnutom zdravicom s maliganima. Vodeći vokal Time ovdje pokazuje sve svoje muške raspjevane testosteronske vrline, rastegnut je i na najbolji mogući način donosi pravi svečarski duh Cinkuša kao družine koja najprijatnije funkcionira uz čašu dobrog vina i pravu domaću atmosferu. Pravi klasik Cinkuša, bez ikakve sumnje! Najzanimljivija priča dolazi u skladbi "Navigare necesse est" na tekst profesora Joška Božanića sa splitskog fakulteta na izumrlom jeziku lingua franca kojeg su najviše koristili moreplovci po Sredozemlju negdje između 15. i 18. stoljeća, a bio je spoj talijanskog, španjolskog, latinskog, te djelomično i hrvatskog jezika (ponegdje i grčkog, albanskog, francuskog, pa i arapskog, zavisno od lokacije do lokacije na Mediteranu), što je bio prava preteča neuspjelom eksperimentalnom esperantu. Pjesma sadrži i dobar dio dijalekta s otoka Komiže i govori o vremenima kada su ribari veslajući u čamcima išli do Palagruže da bacaju mreže psovajući more bez kojeg ipak nisu mogli živjeti, a u glazbenim okvirima svedena je na osebujne međuigre violine i Nebojišinih gitarskih fraza uz prisutvo sentimentalnih melodija mandoline i pikantnih dodataka Santre na trombonu. Za pjesmu je snimljen i video spot. Najlaganiji dio albuma nalazi se u neuobičajenom blues-folku "Sedi si kraj mene" u kojem gostuje njihova stara poznanica i povremena suradnica, legendarna Teta Liza čiji se autohtoni i upečatljivi glas savršeno uklopio u tugaljivu atmosferu obogaćenu minijaturnim atmosferičnim linijama još jedne glazbene legende, Boška Petrovića na vibrafonu. Sjajno! Posljednja pjesma "Nenadejano bogčije zveličenje" na tekst Miroslava Krleže (podsjetimo, na prethodnom albumu "Domesticus vulgaris" obradili su Krležinu temu "Ciganjska" iz "Balada o Petrici Kerempuhu") je krajnji pečat koji s pravom potvrđuje pravilo da 'konac djelo krasi'. Tekst je nadrealističan s motivima fikcijske fantazije o smrti i sudnjem danu ('den konečni/ den serditi... vekvečne norme gdi su v blagdanjskoj belini z mužikom i cvetjem, z rožmarini, v đemantnej, samitnej, đunđastej Sikstini, vsi romari, cafute i fakini, pili buju z Bogom v čistoj rubenini'). U ideologiji pjesme pojavljuje se socijalno duhovno uprizorenje koje govori o konačnom obračunu na način kršćanske predaje o sudnjem danu koji bi trebao donijeti pravedni sud za sve učinjene nepravde. U jednom veoma nadahnutom i demagoški smislenom interviewu za www.vip.hr/sp/index Cinkuši su izjavili da vjeruju kako će u ovom kratkom životu u ovo doba nehumane globalizacije dočekati 'den konečni' na prvom katu neba, s gemištom u ruci u društvu generala Ignatia Loyole. Koliko god da to zvuči kao optimistična humoreska, istovremeno donosi i onaj pravi akcent životne sudbine, igre između krajnje ozbiljnosti i različitih paradoksa, igre koja je životno neminovna i proteže se kroz čitav album. Ujedno, ovom pjesmom Cinkuši su otvorili nove horizonte za svoj izraz koji daje naznake ka definiranoj umjetničkoj potki koja se nazirala na prethodna dva albuma kroz mahom šaljive i vesele sfere.

Epilog: Cinkuši nisu napravili album koji će otprve sjesti kao njihovi stari znani hitovi "Nega' sonca nit' meseca", "Oj krapinske vuske staze", "Pet je kumi", "Raca", "Jankić" ili "Babilonska", već su realizirali pomno satakanu kolekciju skladbi koja im donosi daleko trajnije umjetničke vrednote. Slušati album 'između redaka' otkriva cijeli niz novih glazbenih struktura s jasnom ideološkom potkom vremena u kojem je objavljen. Oni nisu nikakav crossover band, Cinkuši su zrela i vrlo svijesna družina koja je napravila fascinantan i jednostavan etno-rock album koji je proizašao iz čistih temelja ljubavi prema glazbi.

Ako Cinkuši naprave bolji album u karijeri od "Špirtus sanctus", kapa dolje. Ovo je savršeno.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 28/09/2009