Koncert Cinkuša u Tvornici Kulture. Dogodilo mi se to jedanaestog dana mjeseca svibnja, godine gospodnje 2018. Lijep petak, nema šta. Prvi i nažalost jedini put prije ovoga petka gledao sam ih uživo kao dječak na Terezijani u Bjelovaru još kad sam išao u osnovnu školu. Toliko su mi se svidjeli da sam kupio njihov zadnji album tada, Domesticus Vulgaris, a oni su bili dovoljno srdačni da mi se potpišu na njega pa sam bio sretan i ponosan kao što to samo dijete može biti. Tako su mi ostali lijepa uspomena iz djetinjstva, moj prvi album s autogramima i direktno podržavanje autora.

Što Cinkuši uopće sviraju? Zvonca? Između ostaloga. Ako čitate ovaj članak vrlo je velika vjerojatnost da već znate za njih, ali pitajte ljude oko sebe, pogotovo ako ste mlađi dio njihove publike kao što sam i dalje ja, i vjerojatno ćete otkriti da su rijetki za njih čuli što je nesumnjivo velika šteta. Pa vas onda pitaju što oni sviraju. Na to pitanje volim reći da si zamisle tamburaše, samo moderne i cool. Pročitao sam prije da ih nazivaju hrvatski Poguesima, ali ne bih se složio oko toga jer se ipak radi o drugačijem stilu. Etno-Punk? Možda bi prošlo, ali meni osobno nisu baš dovoljno punk za to. Njima je prije svega cilj zabaviti se i prenesti svoje dobro raspoloženje na publiku pa se ne opterećuju previše koji stil i sredstva koriste. Tako se u njihovim pjesmama nađe svega, od gitarističkih solaža preko reggae i ska ritmova do kabareta i valcera, a sve to povezuje njihov etno izričaj. Iako su počeli te se i dalje baziraju na kajkavskom dijalektu, prisutne su tu pjesme i na štokavšini i na čakavštini i raznim ostalim jezicima, a tekstove uzimaju ili narodne ili Krleže, a ponekad i oni prime pero v svojo roko desno. Predani su u svom nastojanju da očuvaju sve ljepote naših raznolikih narječja. Proslavivši 20 godina karijere benda na ovome koncertu, očito im to ide od ruke. No dosta mog trkeljanja, kliknuli ste na link da saznate kako je bilo na koncertu...

Nažalost, na početku je bilo malo problema s izvedbom i organizacijom, ali tu nisu bili krivi sami Cinkuši već Tvornica Kulture. Na facebook događaju i na kartama pisalo je da počinje u 20 sati, ali vrata Tvornice otvorile su se tek oko pola devet pa je nas nekolicina morala čekati na ulici prije toga. Zvuk je bio relativno loše složen, a nadležni za rasvjetu i efekte odlučili su odvrnuti maglu do maksimuma pa su, iako je dobro izgledalo, Cinkuši morali tražiti da se ugasi jer pjevači nisu mogli pjevati. Ubrzo nakon toga se i tonac trgnuo te složio zvuk kako treba pa je sve na kraju ispalo kako treba.

Cinkušima, veselima i unikatnima kakvi jesu, apsolutno se ništa nije moglo zamjeriti. Da su se pripremali, vidjelo se od prvog trenutka kad su izašli na pozornicu. Umjesto standardnih sedmero veličanstvenih, na sceni ih je osvanulo devetero, pridružio im se Igor Pavlica, kojega vjerojatno znate iz njegovog angažmana u Haustoru, Jinxima, Kawasaki 3pu i brojnim drugima, te Krešo Oremuš, majstor usne harmonike koji se odmah uklopio u Cinkuše kao da oduvijek svira s njima. Tijekom koncerta pojavili su se i brojni drugi gosti: Marija Mateja Lanović kao vokal, Zoran Perića iz Picksiebnera na bendžu i, svima poznati, Darko Rundek koji, zanimljivo, nije pjevao svoj dio u Tičeku, pjesmi koju su Cinkuši i on snimili zajedno, već sasvim drugu pjesmu, Deca, moja deca, zajedno s ranije spomenutim Zokijem.

Osim bogatog repertoara gostiju, Cinkuši su nam pripremili i ono važnije, bogati repertoar pjesama. Dali su si truda pa je koncert trajao skoro dva i pol sata bez prestanka. Predgrupe nije bilo pa je koncert počeo tradicionalno s dramatičnom izvedbom Prologa od strane svima nam drage lude. Tijekom večeri čuo sam gotovo sve svoje najdraže stvari iz njihove diskografije. Najviše su svirali pjesme sa zadnjega albuma objavljenog prošle godine, Krava na orehu (recenzija: http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27435), te su još izveli brojne pjesme s ostala tri albuma.

Reakcija publike nije falilo, štoviše, bio ih je u nekim trenutcima možda i malo previše pa se u tijekom pjesme Oj, mladosti moja, na ne baš pretjerano oduševljenje starije publike, stvori pravi pravcati mosh pit. Da, mosh pit na Cinkušima. Ako to ne govori o genijalnosti Cinkuša, ne znam što napisati dalje. Sama činjenica da uspijevaju privući tako raznovrsnu publiku mi je fascinantna, od hardcore punkera do umirovljenih ljubitelja dobrog gemišta i gozbe, i to u tako dobrom omjeru i broju. Interesa za ovakvu glazbu i koncerte očito ne fali pa je ljudi bilo mnogo, no stvarno me iznenadilo kako ni jedna dobna skupina nije prevladavala. Nije kao na domaćim punk/rock/metal koncertima da se nađu 5-6 pripadnika stare garde, niti kao na nekoj mjesnoj proslavi s tamburašima da par mladih dođe jer nema što pametnije za raditi, već su svi zajedno bili podjednako zastupljeni i svi zajedno su plesali i svi zajedno su pjevali i, najvažnije, svi zajedno su istinski uživali. Bio je odličan osjećaj biti dio takve pozitive i jedinstva.

Veliki pogon Tvornice bio je skroz popunjen do pregrada no Cinkuši su svojom spontanošću i izvrsnim sviranjem uspjeli ostvariti domaću atmosferu, povezanost s publikom bila je odlična, a emocije na vrhuncu cijelo vrijeme. Luda se pojavio na pozornici još nekoliko puta, obučen u svoju standardnu uniformu ili kao tiček, ali jedan maleni detalj koji mi se posebno svidio pojavio se već pri kraju koncerta tijekom a capella izvedbe pjesme U gori raste zelen bor. Naime, dok su oni i publika pjevali punim plućima, u pozadini na projektorskom platnu vijorila se zastava crveno-bijelog stolnjaka onog starog svima poznatog uzorka (službeno: Gingham uzorak).

Iskreno mi je žao što nema više bendova kao što su Cinkuši. Tko ih još nije čuo, neka što prije ispravi tu pogrešku, a tko ih je čuo neka širi radosne vijesti o njima. A meni samo preostaje pozorno ih pratiti kako više ne bi propustio ni jedan njihov nastup...

(Kruno Galjar)

terapija // 14/05/2018

PS: FOTOGALERIJA:
https://www.facebook.com/pg/terapija.net/photos/?tab=album&album_id=1967665556610994