Izbrojite najbolje žive hrvatske albume. Bez onih ex-Yu prefiksa. Jedan od kandidata za no.1 nalazi se ovdje.

Prvi live Cinkuša snimljen je još 12.05.2010., no na njegov izlazak je trebalo čekati više od godinu dana. Radilo se detaljno na peglanju zvuka, produkciji i montiranju video materijala snimanog sa 5 kamera. Tako se ovdje nalazi dvostruki audio cd i jedan video DVD, u što je uložen ogroman produkcijski trud koji je rezultirao trajnim dokumentom prvih desetak godina javnog djelovanja najznamenitije hrvatske etno družine.

Kad se samo prisjetimo tko sve nije švrljao po ovome teritoriju u 'ono' zlatno doba etna s konca 90-ih i kada samo pogledamo tko je od cijele te branše o(p)stao, ime Cinkuša se nameće kao jedno od najrelevantnijih koje nije pokleklo pred nikakvim marketinškim fikcijama odlutavši u zaborav ili se orijentirajući prema nekom kurentnijem žanru. A od svih onih imena, njima su u početku davane najmanje šanse... Uostalom, posve bi bilo neumjesno od Cinkuša očekivati nešto drugo od onoga što oni jesu - prvoklasni zabavljači koji su sposobni i neke najjednostavnije tradicionalne popjevke dovesti do opće katarze koja je katkad uvijena u neobičnu smjesu punka, rocka i vragolastih melodičnih eksperimenata. Uvijek veseli i raspoloženi, Cinkuši su ovdje priredili nezaboravnu seansu od gotovo dva sata delicijske svirke u najkonciznijem izdanju s mnoštvom sitnih bravura popraćenih gromoglasnim ovacijama zanesene publike. Oni su kroz 'vidljivih' desetak godina karijere neprestano klesali svoju esencijalnu osnovu na metodama gradacije; ono glavno jezgo benda i ideje je ostalo nepromjenjeno, a uključivanjem dva vrsna instrumentalista - Nikole Santra (ex-Haustor) na trombonu i udaraljkama, te Marka Firsta na violini, dobili su punoću, dubinu i širinu zvuka koja je na ovome zapisu jedan od njihovih najkompaktnijih koncerata ikad održanih. Govorim to iz vlastitog iskustva budući da su Cinkuši jedan od onih bendova koje sam najviše gledao u životu, a biti će to nekih 30-40 koncerata, tako da mi njihove pjesme jednostavno ulaze u onaj obavezni dio menija za kojeg vrijedi pravilo 'i po mrazu, i po kiši, i po suncu, i po suši, i u vatru, i u vodu koja nije za piće - slušaju se Cinkuši'...

Nikada pretenciozni (mada su im na početku karijere neki tikvani pripisivali The Pogues furku), ovih 8 glazbenika prošarali su introspektivno materijalom sa tri dosadašnja albuma pazeći da održe svoj rejting dostojanstvenih zabavljača koji se revno postavljaju u funkciju izabranih umjetnika koji lepu i staru reč kaj održavaju na životu skupa sa starim običajima koji su pomalo zaboravljeni, a i degradirani u ovome suvremenom svijetu. Kroz njihove pjesme se osjeti onaj stari duh zidane krušne peći, zamagljenih malih prozora u kućici od pletera koja ima zemljani pod, dvorište puno blata, gusaka i kokoši, panja na kojem se kalaju drva, oranice koju se pluži konjskom ili kravljom zapregom, rastepanja stajskog gnoja, odlaska u šumu (kolinjak) po drva, pečenje turkinje (bundeve) u rolu, kuhanje kukuruza u starom pokrpanom loncu, vinogradarskih muka sa izabelom (divlje grožđe), podrumima s vinom i krumpirom zakopanim u zemlju da bi preživio zimu, tavanima gdje se nekad sušilo meso, bunarima pored kojih je bio neki kopanj za pranje veša sa rifljačom i sapunom od svinjske masti.... A pored toga stoje Cinkuši i svu tu muku ratara, stočara i seljaka pretvaraju u vrhunski profinjenu umjetnost.

Nekada se bježalo od ovakve 'primitivne' stvarnosti u rock, punk, psihodeliju, metal i na disco-podije, oblačile su se svjetske marke i slušala se svjetska glazba. Samo da se ne bude taj seljak iz kuće koja čak nema niti televizor, ali ima 5-6 krava u štali, tor sa nekoliko svinja, dvorište puno peradi i nekoliko rali grunta kojeg treba svaki dan obrađivati.

Gledajući iz povjesno-glazbenog aspekta, Cinkuši se ne mogu uklopiti u niti jednu epohu tradicionalizma kojem očito pripadaju, recimo naivi gdje bi mogli naći svoje najidentičnije sljedbenike. Razlog tome je što većinu narodnih pjesama izvode na specifičan, vrlo otkačen i zabavan način, te nisu dosljedni onoj suhoparnoj 'naivnoj', ali niti 'knjiškoj' ili akademskoj etici preslikavanja tona po tona, osjećaja i revalorizacije nota i lirike na identičan način kao što je to 'zapisano' i 'zabilježeno' u narodu ili kako to glazbena akademija prikazuje na artistički oblikovan način. Oni svakoj pjesmi pridavaju novi format i drugačiju funkciju, ali joj ostavljaju onaj prvobitan značaj. Od naive ih odvaja to što nisu radikalno plitki s prikazima da jednu (ne)potrebnu scenu naglase, a onu daleko važniju mimoiđu ili stave u pozadinu. Ali kada bi zabrazdli u naivu sa ovim stilom kojeg imaju, dobili bi na čudnovatnosti izraza kakav je primjerice u sjajnoj pjesmi "Bratec kosi". Da, većinom je njihov repertoar sastavljen od obrada, ali samo kakvih... I na kakve sve ideje ne padaju kada ih rade i sviraju...

Veliki dio ove ekipe je profesionalno vezan uz glazbu koja im je i mati i ćaća i baba i dijete, te je bespotrebno lamentirati o njihovim instrumentalističkim sposobnostima. Znaju oni točno šta treba kada i gdje odsvirati i izvesti da bi to bilo u zadanom kontekstu od kojeg ne odstupaju niti milimetar. Mada se to ovdje ne primjeti, znali su oni eksperimentirati na nekim koncertima, posebno onima u atriju Scene Amadeo kada su se znali zaigrati i odsvirati začuđujuće verzije nekih pjesama. Ti koncerti su možda čak bili i nešto najoriginalnije što su Cinkuši priredili jer su pred sobom imali veliki dio auditorija koji sjedi, a oni nisu bend za kazališnu publiku. To im je dalo poriv da pjesme uvrnu, izokrenu, da se otkače i da animiraju onako prijatno poput Muppet Show ekipe.

Cinkuši održavaju u svojem izrazu i leksiku mnoge autohtone detalje kao što je između ostalog očuvanje kajkavskog narječja; dugi glasovi 'e', 'a', 'i', nazalni vokali, primitivni seljački govor i spontano ponašanje na pozornici poput ljudi koje vidite na tržnici. Znaju oni i opsovati, pošandrcati, nisu samo oni tu nekakve ikone koje treba veličati zbog toga što oni jesu, ali na ovome dvostrukom izdanju su se pripremili da ama baš sve štima na sjajnom nivou.

Emocije vode ovaj bend. Hrvatske emocije. Domaće. Seljačke. Tradicionalne. Originalne. Izvorne. Oni možda nikada neće napuniti Arenu i omastiti brk sa velikom zaradom, ali će ostati dosljedni svojem stilu (a daj Bože da jednog dana ipak napune i Arenu...).

Nisam ništa konkretno rekao o samom materijalu? Nije niti potrebno. Raport s koncerta imate na navedenom linku, a popis pjesama je ovdje dolje... Jedina zamjerka može biti samo izostanak s repertoara njihove najžešće tex-mex/punk pjesme "Babilonska", ali samo oni znaju zašto su je izostavili. Sve ostalo je u superlativima. Onaj epohalni "Live u Kulušiću" Filma iz 1981. je bio i ostao najboljim živim zapisom nekog našeg benda iz zlatnog novovalnog doba koje je nadmašilo i Azru, a i sve kasnije slične zapise iz vremena bivše države. A "Uživancija!" postaje ako ne najbolji, onda barem top-5 live album otkako je Hrvatske države, te je zasigurno no.1 u fahu domaćeg etna. Ostalo će reći vox populi.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 06/10/2011