Po prvi puta u gotovo dvije decenije aktivnog diskografskog rada Cinkuši nisu pribjegli angažiranim socio-političkim temama. Onim direktnim kakve su primjerice bile "Medo", "Bela", "Kak je Štef videl Majku Božju", "Ciganjska", "Babilonska" ili "U divljaka luk i strijela". "Krava na orehu" im je prvi studijski album bez ijedne takve pjesme, prvi nakon punih 8 godina pauze, malo teško za povjerovati kako vrijeme brzo leti, zar ne?



Sam naslov je jako zgodna ironija naivnog nadrealizma s kojim se slikari-naivci i nisu baktali, koliko se sjećam, neki su imali čudnovate, čak i perverzne slike (đurđevački Stjepan Stankir primjerice), ali nitko od njih nije fiksirao kravu na orahu ili nekakvom stablu. Ima u zadnjih nekoliko godina (pa i deceniju-dvije) čudnovatih naziva vezanih uz krave, a opet nevezano uz cowboy/country estetiku koje se diferencijalno odnose prema samoj metaforici koja je, pak direktno upućena iz urbanih sredina, nikako ruralnih. Inteligencija world-music scene uglavnom dolazi iz gradskih kvartova velikih megalopolisa, vrlo rijetko iz zakutaka, tako da izvorišta većinom ostaju netaknuta i neoskvrnjena. Shodno tome prikaz svjetonazora Cinkuša može upiti samo onaj tko je živio na selu ili onaj kome se iz urbane sredine dopada što rade. Nema kod njih neke univerzalnosti da će pretendirati na komercijalne hitove poput dalmatinskih žvaka, klapskih napjeva, napada na zavodljivu šablonu starogradskih evergreena poput zabavnjaka ili recimo na punkerski bezazleni ska-folk kalup kakvog u izobliju ima na svjetskoj sceni (čitaj celtic-punk). Cinkuši su imali mnogo problema u svim ovim godinama neaktivnosti, violinist Igor Barić je doživio moždani udar (zamjenio ga je povremeni Marko First), ali nikako nije bilo neupitno hoće li se družina održati na okupu.



Jedan od glavnih razloga što je ovaj album veseo i prpošan, vjerojatno je i Igorova indisponiranost: treba zaboraviti loše činjenice iz stvarnog života i usredotočiti se na čistu 'uživanciju', onu koju Cinkuši daju jer su si ionako iskrojili image jednog od najzabavnijih folk-punk/rock bendova na ovim područjima kroz brojne veselice kojima su unaprijedili hrvatsku kajkavštinu, dijalektalizam, lokalno pretvorili u globalno i postali veliki bend s mnogo koncertnih aduta održavajući nevjerojatno kreativan niz sjajnih obrada, ne samo Krležinih "Balada Petrice Kerempuha" odakle crpe osnovnu inspiraciju, nego i daleko šire što se tiče gotovo zaboravljene ostavštine - pjesmarice kajkavskog narječja. Zato i album naoko počinje s bezazlenom zafrkancijom snimljenom tako da zvuči kao da je 's probe' uz početne komentare i žamor, grlenom acapellom "U gori raste zelen bor" s kojom se također i okončava ovih 45 minuta. No, nakon toga slijedi mnoštvo glazbenih novina koje su tijekom svih ovih godina diskografske neaktivnosti koncizno gradili, a tek ih se ovlaš tu i tamo na ranijim radovima prihvaćali. Prije svega to je postepena minimalistička dinamika s vještim nadogradnjama u jednoj od najkreativnijih pjesama "Die Kuh im Nussbaum", inače prvoj im u karijeri otpjevana na njemačkom jeziku sa zavodljivim trance tempom uz naglašeni rad kontrabasa, da bi daljnjim uključivanjem ostalih muzikanata prerasla u čvrsto sazidani etno bedem od 7-8 instrumenata od kojih ama baš niti jedan gotovo ne 'duplira' linije. Druga novina je sve veća prisutnost reggae etike koja je kao i u slučaju ranijih ska komada koji su imali manir čardaša doživjela preobrazbu u stanoviti valcer. Takva je "Mizerere tebi, Jeruzalem" uz dodatak kompleksnijeg aranžmana na čijem završetku se sjajno uklopio jazzy ženski vokal s odličnom melodičnom vox-extended tehnikom. Reggaea će se još dotaknuti u komadu "Baba", neobičnom spoju s kabaretom u "Ženidba/ udaja" koji se pretvara i u ska, te u singlovima "Deca, moja deca" i "Tiček", idealnom za gostovanje Darka Rundeka koji upravo ovakve performanse rabi na svojim posljednjim radovima. Dakako, nezaobilazna su spona s Haustorom; trombonist Nikola Santro bio mu je ortak u 80-im…



Ono što je specifično prepoznatljivo ostalo su povremeni punk/hardcore tempovi koji najefektnije dolaze do izražaja u još ranije, 2015. godine objavljenom singlu "Oj, mladosti moja", te baladične elegije što redovito zauzimaju dobar dio repertoara. Stoga, kako god tumačili njihove transformacije u kojima ima i bluesa i rocka i obilja folka, te tradicionalnih drmeša, Cinkuši su ponovno dotjerali pod jednu stilsku figuru koja je njihov zaštitni znak. Istovremeno, ostali su kao i uvijek na razmeđi svih tih žanrova čuvajući baštinu od trivijalnih strvinara, svadbenih polki i gažerskih manirista. Dali su veliki pečat svakoj pjesmi ulivši im nove injekcije svježine ostajući pri autentičnom duhu izvornika ne banalizirajući i ne kovitlajući s providno lakogazećim šmekom. Jasna stvar je da zbog toga oportunizam niti ovdje, kao niti na ranijim albumima ne postoji. Nikome se "Krava na orehu" ne dodvorava, ponajmanje onima što su kroz etno i world-music prolazili u vrijeme najvećeg hrvatskog hypea koncem prošlog i početkom ovog stoljeća, štoviše, "Krava" je samo dokaz postojanosti kreativne ideologije unutar ove družine koja, je istina, radila vrlo sporo, maltene u prosjeku jednu pjesmu na godinu, ali svaku od njih maksimalno izglancala tako da (p)ostaje velikim biserom u bogatoj im kolekciji kupica natočenih z lagva skupocjenog vina. A kad je već tako, pitanje je kad će potočiti novu. Samo da ovo nije zadnja. Ne daj Bog…

Naslovi: 1.U gori raste zelen bor (part I), 2.Die Kuh im Nussbaum, 3.Mizerere tebi, Jeruzalem, 4.Da bi imal perje, 5.Ženidba udaja, 6.Baba, 7.Deca, moja deca, 8.Oj, mladosti moja, 9.Tiček (feat. Darko Rundek), 10.Ulica, birtija, država, istina, 11.U gori raste zelen bor (part II)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/01/2018