Vješto izbjegnuta 'greška drugog albuma'. Daleko mračnije i neveselije od prvijenca, ali veoma kvalitetno. Afion su definitivno hrvatska world-music trade-mark 'roba' za plasman u inozemstvo.

Afion se od svojeg istoimenog debi albuma iz 2006. ponešto promijenio. Ne toliko u zvuku koliko u postavi. Nema više Marijele Bagarić na vokalu i Tatjane Bijelić na flauti tako da je sve vokale na sebe preuzela Lidija Dokuzović uz pratnju muškog dijela sastava. Novina u ekipi je Aleksandar Jovevski iz banda Monistra iz Skoplja koji ovdje barata kavalom (tradicionalni duhački makedonski instrument), gajdama i tamburom, a došao je u band sasvim spontano nakon uspješnog etno kampa u Švedskoj. Ostatak ekipe je i dalje isti - Nenad Kovačić (bubnjevi, udaraljke), Danijel Maoduš (gitara) i Josip Mazić (kontrabas) koji sada koristi i električni bas čime je Afion dobio neznatnu količinu suvremenijeg zvuka.

U međuvremenu od debi albuma Afion se vinuo u samu prvu ligu hrvatske etno scene rame uz rame Kriesa, Cinkuša, Lidiju Bajuk, Tamaru Obrovac i Dunju Knebl, te je hrabro zakoračio i na svjetsku world-music scenu nastupajući po Švedskoj, Rusiji, Francuskoj, dalekom Šeitlandskom otočju (tamo gdje se Atlanski ocean spaja s Arktičkim morem), te na prestižnom WOMEX-u, najvećem sajmu svjetske etno glazbe gdje su predstavili svoj rad. Lidija se također afirmirala kao voditeljica neobičnih vokalnih zborova (Le Zbor, Zagrebački zbor pritužbi, tradicijski ženski zbor...), bubnjar Nenad je uz atraktivni i vrlo popularan koncertni reggae/dub sastav Antenat član i ekipe Naš Mali Afro Band koji se bazira na proučavanju plesnih afričkih ritmova, te je dobitnik nagrade Status za najboljeg etno instrumentalista i održava tečajeve djembea u Zagrebu, dok je Danijel mnogo odmakao u istraživanju gitarskog zvuka s vlastitim štimovima, radi i na filmskoj glazbi, a uz to je i dobitnik Porina za produkciju albuma Lidije Bajuk. Naravno, ovakva ekipa koja je u posljednje dvije godine napredovala u svim pogledima ne može snimiti ispodprosječan album. Na albumu se nalazi 12 tradicionalnih pjesama iz folklorne baštine Hrvatske, BiH i Makedonije koje se odlikuju bogatim aranžmanima i tempovima koji variraju od plesnog ritma do laganih i elegičnih taktova. Tako se od plesnih kompozicija posebno izdvaja uvodna "Tica moja" sa efektnim melodijama kontrabasa odsviranog sa gudalom i znatna stepenasta gradacija kavala i violine pri čemu im se nakratko vraća Marijela na vokalu, zatim "Ptica vuga" s brojnim umješnim relacijama akustične gitare i udaraljki uz improvizacije na kavalu. Zbog električnog basa poseban dojam ostavljaju plesna tročetvrtinska makedonska "Mitra delija" i dalmatinska "Dizala skuto" u kojoj je gošća Anna Egholm, mlada violinistica iz Danske. U ovoj posljednje navedenoj vodeći su muški vokali, te je prisutan osebujno brzi plesni tempo i ove dvije skladbe nameću se kao koncertni aduti. U laganijim brojevima uz maštovitu svirku akustične gitare pojavljuje se autentična svirka kavala koji donosi specifičan arhaični zvuk (osobiti broj je obrada sevdaha "Karanfile"), te vrijedi izdvojiti sjajan osjećaj za ritam i vokal u "Čerkica" koju je također obradila i Lidija Bajuk na albumu "Kneja" 1999. Ovdje se kao gost pojavljuje Robindro Nikolić na klarinetu koji je još prisutan i u laganim komadima "Zvečer" i završnom "Čula jesam" gdje njegov klarinet donosi tugaljivi prizvuk armenskog duduka.

Album u određenoj mjeri ima svadbenu tematiku kroz nekolicinu pjesama koje uglavnom imaju sofisticirane, pomalo uvrnute, bolne i bizarne priče. Tako primjerice spomenuta "Tica moja" sadržava zdravicu muškarca na vjenčanju svoje ljubavi koja se odlučila udati za njegovog najboljeg prijatelja pri čemu joj želi da rodi sina, izgubi novopečenog supruga i na koncu ipak bude njegova. "Ptica vuga" govori o načinu kako je najbolje stupiti u brak, "Mitra delija" je uvrnuta priča o otmici djevojke kojom se nekad znalo stupati u brak osobito ako mladenci nisu imali dovoljno sredstava za svadbu, dok je posljednja "Čula jesam" bizarna priča o djevojci koja dolazi na svadbu svojeg dragog, ali mu nije mladenka, noseći mu u jednoj ruci ružmarin, a u drugoj njihovog sina.

Donekle se može reći da je riječ o konceptualnom albumu, međutim uz sav glazbeni šarm kojeg on sadrži ima 'mračniju' fabulu spram rasplesanog prvijenca koji je prštao energijom i hitovima. Bez obzira na to, Afion se od malog i zvrkastog etno-rock sastava koji je imao rane i neobjavljene simpatične pjesmuljke poput "Ciciri-miciri" odmetnuo u jedan od vodećih world-music izvođača iz Hrvatske. Obrazovan, inteligentan, nepretenciozan i glazbeno dorađen band kao što je Afion u ovom trenutku može samo računati na ispunjen auditorij gdje god da se pojavili. Od Lisinskog, preko malenih ex-Yu klubova do transkontinentalnih turneja. Bez obzira na letargičniji ugođaj ovog rada, Afion su vješto izbjegli zamku 'greške drugog albuma' i ostvarili su pun pogodak koji će im u karijeri biti itekako važan pokazatelj jednostavnog, ali veoma kreativnog nadahnuća. Bravo Lidija, Danijel i Nenad!

Koliko je more visoko? Kod Afiona je vrlo visoko i samo se čeka bujica... A svatovi su neobični i 'začuđeni' poput rijetko spominjanog romana Eugen Kumičića.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/01/2009