Po vremenskim parametrima Afion spada u onaj razrijeđeni dio hrvatske scene koja je eruptirala u drugoj polovici prve dekade 21. stoljeća mada su mu korijeni nastanka vezani u još dublje periode. Gledao sam ih mnogo puta kada su bili demo bend u razvoju, svjedočio sjajnim nastupima na kojekakvim lokacijama, držao fige da komercijalno uspiju, prisustvovao njihovom naglom usponu što se i pokazalo na učinkovitosti. Jedina dva albuma "Afion" (2006) i "Čudni svati" (2008) došla su u pravom kreativno-nadahnutom momentu, pošteno su se odvrtjela zahvaljujući nekolicini hitova, pokupila su i određena priznanja, a onda je uslijedilo čitavo desetljeće tišine u kojoj se ime benda ipak nije zaboravilo, a i Bogu hvala, ekipa koja je ostavila taj posljednji 'začuđen svat', vrlo mračan album se s velikim vremenskim otklonom ponovno skupila i sabrala posve novu pjesmaricu sastavljenu od baština hrvatske i makedonske tradicije, uglavnom one zaboravljene, malo znane čak i provjerenim etnomuzikolozima. Nakon ovakve (pre)dugačke pauze u kojoj je bend očito mnogo puta tokom druge decenije 21. stoljeća manjkao kod nekih vitalno bitnih fluktacija što se tiče hrvatskog ili ovozemnog, neću reći balkanskog world-musica/ folka/ etna koji je od te 2008. prerastao u sve i svašta, puno puta i u velebni glomazni otpad kakvog je bilo i u 90-im godinama, "Treći bilbil" ponovno vraća povjerenje u iskonsku glazbenu etnologiju koja nije tu da skrnavi i šuruje s trendovima skovanim na Bregovićevskom reciklažnom shvaćanju 'uzmi pare i bježi, sad je pravo vrijeme za to', točnije, ono što su u njihovoj odsutnosti napravili Dunja Knebl, Cinkuši i Kries (a i Rundek s hvaljenim, ali totalno nekomercijalnim i medijski neprihvaćenim albumima "Plavi avion" 2010. i donekle s "Mostovi" 2015. potpisani kao Rundek Cargo Trio), te još neki što se tiče hrvatske sukladne scene izuzimajući izlete i urone rock/ punk/ blues/ hardcore/ metal/ electro dobronamjernika, Afion je ostao identično dosljedan prvotnoj ideji, viziji i zvuku onoga čemu sam prisustvovao još davne 2005. u sisačkom klubu Ozon (12.III) kad sam ih prvi puta vidio i čuo, te ostao oduševljen njihovim originalnim pristupom.



Na stranu sad moj subjektivizam za prošlošću koja se ne smije negirati i vezana je uz njih: pretenciozno prenapuhano bi bilo reći da sam očekivao ovakav album ako do njega ikada dođe, a došlo je, bolje je biti koncentrirano sukladan s ovim velikim, po meni jednim od najljepših i najboljih povrataka na stare staze Afiona koje ama baš ništa nisu izgubile u svojoj dosljednosti, kapacitetu i gabaritima. Ta stara ekipa - Nenad Kovačić (mnoštvo arhaičnih, originalnih udaraljki bez činela i bas bubnja!), Danijel Maoduš (akustična gitara), Josip Mazić (bas) i Lidija Dokuzović (vokal) uz Aleksandar Jovevskog (kaval, tambura) napravila je hvale vrijedan i senzualno uređen album koji pršti sa svih strana u svim pogledima dočaravši potpuno prerastanje u iznimnu artističnost koja se ne gubi u klišejizmu i predvidljivosti. Osim što su danas potpuno zreli glazbenici (kao da niti prije desetak godina nisu bili, jesu, samo se medijski nije obraćala pažnja na njih), mnogo svojevoljno odabranih figura su upriličili individualnim interakcijama o kojima bi se mogao napisati čitav esej i kompletna disertacija od jedno stotinjak etnomuzikoloških stranica o pojedinim pjesmama kako zvuče ili su zvučale u izvorniku, a to je onda obično jako teško štivo za razglabanje običnom pučanstvu. A i pitanje je kako su neke pjesme zaista funkcionirale u originalnoj varijanti prije tko zna koliko godina, uglavnom nekoliko stoljeća, kada su i nastale.



Glavna stvar kod Afiona jest da se ne postavlja takvo pitanje i ne traži se odgovor, već odjek slušatelja, a on je ciljano uperen na najkomercijalnije i najpopističnije izdanje s kojim su se nekoliko godina iskušavali 'ispipivajući teren' oko velikog povratka. Pjesme "Senjicu senjala" (Podravina) s fantastično režiranim video spotom našeg jako dobrog terapeutskog poznanika Doringa i uvodnu lepršavu "Cijelo ljeto" moglo se čuti čak i po nekim radio stanicama baš u vrijeme Covid-19, ali album nema veze s aktualnim problemima pandemije za koju se smatra da je prošla. Naravno, glavni izbor su bile pjesme kojih ovdje ima samo 9 i kako ih interpretirati, no da ne okolišam, ovo je prava bomba u njihovoj karijeri oivičena s ubjedljivo najjačom skladbom, naslovnom "Tri bilbila (Tpи билбилa)" otpjevanoj na makedonskom jeziku. Što je bilbil? Oni koji se sjećaju Seid Memić Vajte, jednom je objašnjavao u vrijeme kad je bio najveća zvijezda ex-Yu šta su 'bulbuli' i šta znači njegov album "Kad bulbuli pjevaju". Slavuj. Slavuji. A kako je Lidija odavno dobila epitet slavuja hrvatskog etna, opravdano se vezuje uz pjesmu (govori o trećem bilbilu koji poje kad ne treba) i naziv albuma koji iza mnogo emotivnih i romantičnih, uglavnom ljubavnih tekstura podržava i sofisticiranu potku da nije u svakoj takvoj pjesmi i poanta u optimističnom raspoloženju jer krije i onu arhaičnu crtu izvornika da se o ljubavi kroz prizmu erotike i nije baš moglo otvoreno i javno pjevati pa su se nepoznati stihoklepci služili dovitljivim metodama kojima su prije svega kovali narodnu umjetnost odvajajući je od ziheraškog kičeraja i bižuterije.



Osim što je najdulja (7 i pol minuta) odsvirana u hipnotički - minimalističkom 'moody' ritmu sa specifičnim gitarskim staccato minijaturama mol-ljestvice i sjajnim durskim uletima kavala odišući senzibilitetom naše najjužnije slavenske braće pomalo prizivajući i orijentalne arabeske kakvih se još pronađe na albumu (a i osjetnih pomaka ka istočnjačkoj pentatonici, kulturi srednje Azije i tuareško-berberskog dijela Sahare), pokazuje značajnu progresiju ka neo-folku kakvog je svojevremeno umio vrlo nadahnuto raditi David Tibet s Current 93 razvijajući dugotrajne glazbeno-literarne mantre skoro do iznemoglosti služeći se neprekidnim nadogradnjama. Upravo te gradacije s dinamički uređenim aranžmanom dosežu erupciju minutu prije kraja naglašenim tamburinom/ tapanom kojeg Nenad koristi umjesto činela. 'О, дa знам, мopи, кој билбил поje/ кој билбил поje, мopи за легнување. Би га поjeла, мopи co pyjнo вино. О, дa знам, дa знам мopи, кој билбил поje/ кој билбил поje мopи, за cтaнyвaњe. Би гa paнeлa, мopи, цpнa oтpoвa'... Eh, pa si misli...



A također izuzetna jest i pretposljednja "Po drum odam/ Пo дpyм oдaм" koja po meni spada u najneobičnije eterično izdanje Afiona fuzionirajući sa psihodelijom i avanturističkim doom-folk referencama obredno darkersko-blueserskog manira kojim su definitivno 'stvorili' novi žanr u oblasti world-music/ folka poput akustičnog depressive black-wavea bez blastbeatova i riffova, ali s naglašenim niskim štimovima. Ostatak materijala je manje-više očekivan iz mojeg rakursa, jer kao što sam spomenuo, poznajem ih od praktički najranijih dana kad je malo tko znao za njih i kad su se stidljivo pojavljivali na pozornicama KSET-a, Močvare, SC-a, Sax-a i još nekim lokacijama pred prijateljima, poznanicima i slučajnim namjernicima koji su prije svega preferirali, a i tražili malte ne hrvatske 'tamburice' mnogo puta se čudivši ponekoj makedonskoj pjesmi ne shvatajući da pred sobom imaju buduće velike etno lučonoše koji su, evo, s popriličnim i prevelikim vremenskim otklonom konačno objavili album. Lidija ima fantastičan vokal, Nenad je perfekcionista na udaraljkama za koje treba čitav popis točnih naziva, ma on bi se snašao i da dobije kartonsku kutiju, lonac, šmirgl papir i dvije kuhače, a uz to ima i slobodnu viziju da ne koristi standardne bubnjarske 'rock' šablone i performanse stvarajući svoj ritam koji je bezrezervno najoriginalniji u ovoj našoj Hrvatskoj, a nisam baš najbolje upućen da li je dobio ikakvo priznanje za najboljeg i najoriginalnijeg udaraljkaša. Dečki na ostalim instrumentima su također živa fantazija - basovi Josipa Mazića su eminentno vitalni faktori, imaju hipnozu ko' da je tijekom čitavog sessiona bio na nekoj potentno dobro skuliranoj podizačici, recimo onoj koja je 'prala' Srđana Sachera u doba Haustorovog "Trećeg svijeta", a glavni lik, Danijel Maoduš je opet posebna priča... Skoro ko' Daniel Ash iz Bauhaus kad je odvalio folk, obrede i akustiku; svaka pjesma je bila drugačija i imala je njegov pečat; Bauhaus bez njega, okey i Peter Murphyja na vokalu ne bi bili to što jesu, bubnjar i basist su se samo šlepali i ama baš ništa nisu doprinjeli, zato su se i rasturili, ali bome, Maoduš ima takvih sviračkih referenci na ovom albumu da se može smrznuti i neki bolji rock/ math/ jazz gitarist, mada najviše preferira legata, ali kad ga zapali staccatima u pojedinim skladbama, niti akustični perfekcionisti poput Tommy Emmanuela, Bert Janscha, Leo Kottkea ili John Faheya nisu daleko. Ali tu je i veličanstveni kavalist Aleksander Jovevski koji ponekad zasvira i tamburicu ("Slegov dolu/ Cлeгoв дoлy") čime zbuni percepciju slušatelja da Afion ima dve momčine na žice, no ništa ne treba zabrinjavati; fleksibilni su i u najboljoj snazi, samo šteta što su kreativno profučkali kao Afion drugu deceniju 21. stoljeća.

Svaka od pjesama ima svoju specifikaciju osobnog autorskog pečata premda su obrade i to većinom lirskog karaktera, okey završnu "Šošanu" će svatko prepoznati zbog prepoznatljive bliskoistočne arije na koju je nastalo mnogo inverzija, međutim vodeći faktor su glazbeni performansi koji miljama odskaču od suhoparnog tradicionalizma i školske tablature. Afion voli razvijati aranžmane ukrašavajući ih detaljiziranjima čime pokazuju studiozan pristup materijalu premda se drže uglavnom 'pop' formata s po 2-3 izmjene u lajt-motivima i iznimno osvježavajućim solo dionicama kavala kojima se stvaraju različiti temperamenti od dramatike u temi "Žute kruške", prpošnog pletenja "Mace, Mace/ Maцe, Maцe", tugaljive ambijentalne elegičnosti "Jelica" ili međusobnih interakcija u dvije spomenute, najdulje, po mom ukusu najuspjelije i najdotjeranije kompozicije.

Naslovi: 1.Cijelo ljeto, 2.Žute kruške, 3.Slegov dolu, 4.Mace, Mace, 5.Jelica, 6.Tri bilbila, 7.Senjicu senjala, 8.Po drum odam, 9.Šošana

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 12/06/2020