Ime ne govori mnogo? Tko bi se mogao sjetiti, a skoro da se niti ja nisam mogao kad sam dobio ovaj peti album poljskih eksperimentalnih black-noisera iz Sosnowieca o kojima sam pisao u vrelo ljeto 2013. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17295 prilikom njihovog istoimenog debi albuma. Od tada se postava stubokom mijenjala nekoliko puta (od kvarteta su prerasli u kvintet s novim frontmenom Piotrom Gruenpeterom, kako stoji u pressu njihovog izdavača), te koliko mi se čini, jedini od ondašnje postave ostao je gitarist Artur Rumiński koji je prodefilirao kroz nekih 20-ak bendova, između ostalog, jedno vrijeme je svirao na turneji Batuške. Imali su kaotičnih radova poput potresnog "Earth Ground" (2014), kao i uplive u sludge i drone metal, te su na svakom albumu redovito donosili neke nove pokušaje i vizure klackajući od noisea do zujave ekstremnosti uronjene i u elektroniku. Uzmimo da ste slušali barem nešto iz njihovog kataloga (5 albuma, 2 dema, 2 split izdanja i 2 kompilacije), pa će se tako primijetiti da je ovdje zvuk dobio na kinetici za razliku od prethodnog "Grains" (2017) koji je istraživao statiku. Pocrnjele gitare s prijetećim bedemima što gaze sve pred sobom ko' buldožer uz topot bubnjeva koji se ponekad pojačavaju zavisno od elektronskih efekata s dosta ambijentalnih dekoracija u gustoj atmosferi i poprilično zbrkanoj konstrukciji na pragovima de-kompozicija. Pjesme su iznenađujuće kompresirane u okvire od cirka 5 minuta (ranije su znali imati teme po 20-ak i više minuta), te izmiču lijenoj sinergiji vozeći se kroz mračne i uznemirujuće prizore sirena zračne uzbune uvodne "The great devourer" nakrcane mutnom, mučnom i klaustrofobičnom depresijom koja se pretapa i u industrial-doom s kazališnim vokalima u različitim nijansama otvorivši spektar oluje distorziranih vokala naredne "A place where repetition dwell" kroz pulsirano prokletstvo elektronskih brizganja s vrlo gadnim, prljavim i sumornim završetkom. Nešto sporija "Wartenberg wheel" dođe na samoj sredini albuma kao potpora ranijoj post-black, pa i post-metal fazi da bi "In the laughter and the stride" došla u svojstvu industrial-noisea na blastbeatovima i teškim vokalizacijama što se sudaraju i reflektiraju ogromnu buku za vaše neupućene susjede kojima ometate privatnu nepovredivost popodnevnog odmora. U principu, album maršira mnogim prijetnjama "Dissociate me/ Spreader bar" probijajući se bijesom, bukom, a bome i pogrebnim modulacijama finalne "Moral justification of selfishness" uz zvijerske, zavijajuće vokale na rubu živaca razorenog nervnog sistema.



Elem, i dalje su ostali vjerni neumornom eksperimentiranju i istraživanju s osjećajem kohezije unatoč dostatno razdvojenih zvučnih elemenata, to jest, daleko su odmakli od nimalo lošeg debija izgradivši opresivan, ali i suptilno ekspanzivan, klaustrofobičan, depresivan, oštar i dramatičan album izrazito tamne nijanse spojivši mnoge, na oko teško sukladne žanrove.

Naslovi: 1.The great devourer, 2.A place where repetition dwells, 3.Wartenberg wheel, 4.In the laughter and the stride, 5.Dissociate me/ Spreader bar, 6.Moral justification of selfishness

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/01/2025