U apokaliptičnoj godini isporučen je ritualni black metal album sa dubinski mračnim horizontima bez ikakvog optimizma. Remek-djelo žanra!

S albuma na album, ovi opaki Belgijanci nastavljaju iznenađivati. "Tetra Karcist" (2007) je izgledao kao krajnji domet benda, no sa prošlim "Pentagrammaton" (2010) su dosegli, ono što se kaže, savršenstvo žanra. Ali šta više reći kad se pojavio ovaj deveti album u nizu?

Oni se nisu zaustavili, već su ponovno napredovali u gotovo nemoguću konciznost što se tiče brzine, te razrađenog koncepta koji je posve sotonistički od glave do pete. Ritmiku su usavršili do krajnosti; njihov bubnjar Garghuf (došao na prošlom albumu) unio je abnormalnu tehničku spremu, gitare su nevjerojatne s mnogo tremola, a vođa Normagest je vokal toliko pročistio, te unatoč što i dalje koristi neke od starih growlova, usmjerio ga je ka tome da bude potpuno razumljiv i jasan bez ikakvih prekrivanja sa distorzijama i bukom zvuka. A k tome ide u prilog i odlična produkcija; doduše i dalje je prljava kao što to postulati žanra zahtijevaju s masnim natopinama blastbeatova i sirovih gitara, no ima onu crtu velike i jasne kulise u kojoj je gotovo nemoguće pronaći 'dlaku u jajetu'. Jedina razlika spram ranijih albuma je nešto manje gregorijanskih arija koje su se ovaj puta kanalizirale u opako barbarstvo.

Inteligentno izbjegavši suhoparnost, svaka pjesma im je drugačija i svjestan je napad na osjetila. Svih ovih 40 minuta Enthroned rafalima šibaju bez ikakve milosti. Tek povremeno na par sekunda ili u nekim intervalima isporučuju laganije i umjerenije tempove. Ali kao što to jeste kod njih običaj, pjesma po pjesma je izgrađena od različitih gradacija i aranžmana, te ne pokazuju nikakvu sklonost šablonima. Odnosno, ovdje je svaka od ovih 9 pjesama remek-djelo žanra! Bend je zbog mnogo 'malih stvari' koje je izgrađivao iz godine u godinu došao u veliku kreativnu poziciju i ako sad krenete po prvi puta slušati Enthroned, odmah morate biti spremni na njihov brutalni napad. A on odmah dočekuje u uvodnoj "Sepulchred within opaque slumber" gdje Normagest proglašava svoju moćnu demonsku vlast, a nekoliko 'čistih trenutaka' vokala predstavlja bogohulnu himničnost koju u niz navrata tijekom albuma ponavlja kao tamne i prijeteće mantre. Nakon ovog vatrenog krštenja slijede turobne melodije s pozadinskim disonancama i seciranjima sa zastrašujućim tremolima. Prvo "Nonus sacramentvm - obsidium", a pod kraj albuma i u tromijoj "Oracle ov void" u kojima osim ambijenta okultnosti smrt monstruozno reži i nadvija se poput lešinara sa sablasnom brutalnošću. Stvari se smiruju u znatno laganijoj "Horns aflame" sa litanijama genocidne mržnje i ponekim 'lakšim' sekvencama kroz "Deathmoor" i "Oblivious shades", no u principu, one su brutalno naglašene dominantnim Garghufovim bubnjevima koji više ne nalikuju na ono prijašnje 'nabijanje po trupcima'. Pronađe se tu i elemenata deatha s kolosalnim arijama i progressive strukturama, osobito u ovoj potonjoj, ujedno i najduljoj kompoziciji od skoro 7 minuta, čiji mračni beznadni aspekt vuče u bespomoćno sporu spiralu smrti gdje s iskrivljenom melodijom doslovce zatrpavaju slušatelja s lažnim obećanjima. Pjesma je vrlo kompleksna i iznenađujuće završava sa fade-outom (tj. biti će još toga na nekom idućem albumu). "The final architect" odmah udara u glavu silovitom melodijskom linijom s valjajućim death metalom poput udarca groma uz vrisak agonije pune zlostavljanja. Tamno obećanje "Petraolevm salvia" nudi pokorniku jedini izbor - da proda svoju dušu beskrajnoj propasti ukoliko želi izbjeći strašnu torturu, a to bend utapa u grimiznu kakofoniju melodija i perverzan tekst o navještanju evanđelja o izopaćenosti sumporne propovjedaonice nutkavši vjernike da se klanjaju nečastivom veličanstvu. Za kraj je po običaju ostavljen ritualni komad, ovaj puta "The blight vacuum" o velikom prokletstvu bića kada nakon što istrune, krv postane prašina i dehidrirani ostatak kojeg svi zaborave. Početak skladbe je u doom tempu, a onda aranžmanski u nekoliko navrata eksplodira u kaotičan i pomahnitao brzanac s transom hipnotičke gitare i spiralno kovitlave melodije.

Da se sad ne razglaba o tematici; samo je dovoljno spomenuti da se ionako ne uzbuđujemo previše kada gledamo horror, drame, sci-fi i ostale filmove na sličnu temu. Ovi Belgijanci metaforama o nečastivome prikazuju zloslutnost današnjice posežući u panteon mrakova i paklova sa palim anđelima, demonskim hordama, opscenim prikazima, klaustrofobičnim ambijentima, opakošću, mizantropijom i mračnim dimenzijama, te sukladno sa black/gothic stajalištem da je 2012. apokaliptična godina, uspjeli su napraviti svoj najzlobniji, ali i najkreativniji album u karijeri. Totalno je opčinjen užitkom u nedostatku svijetla na horizontu gdje je đavo odavno ispleo svoje konspirativne spletke u svim aspektima.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/06/2012