Bijesan i svemogući riff osnova je svakog death metala kako bi imao i vrhunski rejting. Kod nizozemskih Pestilence je preostao na jedinom originalnom članu Patricku Mameliju koji muku muči s novim kreacijama, a i neprestanim promjenama postave pouzdavši se u jedinu istinsku vrednotu - ne toliko slavnu, koliko poštovanu prošlost do prvog hiatusa sredinom 90-ih godina prošlog desetljeća, a od tada je prošlo i previše vremena u kome nikako da pronađe krucijalnu potku isporučivajući prosječne, a daleko više ispodprosječne albume što se preslušaju jednom-dvaput-triput i ostanu pohranjeni u sjetnom pamćenju najvjernijih fanova.
Na žalost, niti ovaj album nema sposobnosti da zazove neke velike stvari. One se ovdje dogode tu i tamo, samo nedovoljno često. Novi gitarist Rutger van Noordenburg ga prati tehničkim progressive inačicama i riffovima, najupečatljivih u atonalno uznemirujućoj "Morbvs propagationem" i solažama na "Sempitervns", međutim više od toga nije isporučeno jer se gro pjesama svodi na jedan te isti kalup što već nakon treće-četvrte pjesme izaziva klasičan copy/ paste pristup poput tisuća drugih zdepastih death stvari utrpanih u trominutne formacije.
Tek poneki futuristički dašak uz simfonijski prozorčić sintetičkih orkestracija pridodaju napetost i dramatiku sveukupnoj agresivnosti, posebice temama "Pericvlvm externvm" i "Inficiat", ponešto i u "Deificvs", dok se u svima ostalima neprestano gubi kontrola preobražavajući se u alternativan oblik težeći ka Morbid Angel atmosferi nervozne, divlje i rastrzane igre koja se pokušava razvijati filmskom dinamikom na račun potrošačkog impulsa. Kraće rečeno, živi se na staroj thrashing death kinetici koju mnogi i dalje očekuju, jasno, ovo nije neskladan ili zbrljavljen album, no spram onoga što je bend nekoć bio, mnogo toga se pohabalo i izblijedilo. Sve se čini da je ovo više čin očaja nego li izravno i uzbudljivo resetiranje unatoč gotovo kompletnoj promjeni članstva, a s takvim tumbanjima Mameli i ne može više ostvariti.