Nema nikakve sumnje da će novi zagrebački trojac Ki Klop vrlo brzo osvojiti srce hrvatskog, a i regionalnog etera iz jednostavnog razloga jer sviraju privlačnu analognu pop glazbu na bas gitaru (Jakov Ramničer), bubnjeve (Laura Tandarić) i uglavnom sa chug funk gitarom a'la Neil Rodgers uz, prvo sitni, a onda sve krupniji dodatak syntha i elektronike prolongirajući disco i dance-rock, a ne house. Recimo da su na vrlo bliskoj relaciji Bastardz, a onda je ta privlačnost još i jača s razlikom što je gitarist/ vokalist odličan mužjak Luka Žigolić lako ukalupljiv u patetično-emotivne sfere koje pecaju otprve. Ovaj njihov debi album frca prozračnom romantikom, punoćom iskrenih, prepoznatljivih emocija o skladu i neskladu, nezadovoljnim situacijama, erotskim magnetima koji nisu uvijek poštelani idealno dramatizirajući iz pjesme u pjesmu povlačeći mnogo toga štošta iz ostavštine popularne glazbe kreirajući vlastiti izraz kao art-konfiguracije. Ne, nikako ne zbunjuju i ne preduciraju glamuroznost, biti ću jednostavniji, oni su hrvatski The Human League, meni inače jedan od najboljih pop bendova svih vremena, a o hitu "Don't you want me baby", prvom synth-pop hitu koji je dosegnuo no.1 u USA ne treba posebno govoriti. Ovdje je kroz emotivno-ljubavnu fabulu navedeno niz začkoljica koje se otkrivaju postepeno, onoliko koliko su bivši članovi The Human League zamjerali Phil Oakeyu kada je uzeo dvije pjevačice posprdno ga zvavši 'Phil & dancing girls', toliko je on napravio ogroman svjetski uspjeh, a usput, Tina Turner je uzela ostatak benda (Heaven 17) za svoj 'povratnički' album "Private Dancer" (1984). Ostanimo na tome i vratimo se na čuveni "Dare" album koji je 1981. smatran konformističkim da su ga jugoslavenski punkeri negirali, tako da je u Ljubljani na konceru bilo samo 50-tak ljudi, a neki od današnjih živućih glazbenih kritičara se mogu sramiti koliko su pljuvali po njima, elektronici i synth-popu. Samo zato jer je to bilo nešto zaista novo i elegantno u sklopu new-romanticsa u kome sam bio i ja, a jako me boljelo kad sam u Džuboksu pročitao negativne recenzije i komentare starih prdonja koje su samo čekirale progressive rock kao najfantastičniji doseg uz povremene punk, post-punk i new-wave iznimke.



Moderna pop glazba ide dalje, pa makar je ovo debeli retro, mišljenja sam da ovih nepunih 45 minuta još uvijek suvremeno hoda poput The Human League, evo baš prva tema "Zlatan zub" se odnosi na čuvenu "The things that dreams are made of" gdje je Oakey navodio novac, provod i žene, a ovaj trojac nimalo ne bježi od toga, elem, sve je u skladu s kompletnom pričom hrabrog izazova i sučeljavanja sa stvarnošću naše jadne pop produkcije u kojoj sam zadnjih vremena jedino desetku dao Ivani Kindl za album "Put ka sebi" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32916 kojeg nitko ne vrti. Ona je fantastičan hrvatski pop, da se razmijemo. A dalje ide "Kali Ma", našpanana New Order stvarčina, pa singl "S prozora" u elegičnom tonu melodrame s mogućom prevarom i onda prvi hit "Amsterdam" u kurentnom r'n'b/electro stilu o normalnom otuđenju koje se stalno provlači u nerazumjevanju dvoje ljudi koje su u očitoj ljubavno-emotivnoj vezi nastavljujći u narednim, rasplesanim temama "Volim kako izgledaš" i sjajnom singlu "Duh u ormaru" evocirajući pokojnog Steve Strangea i Visage.

Album teče ležerno u finom disco/ new romantics maniru Duran Duran/ Visage kroz osjetne prstohvate Chic i Roxy Music "Sezona izgubljenih pasa" pretvajarajući se u ozbiljan angažirani progres u zadnje 4 pjesme. "Topi se disko oko nas" u elektronskom post-punk izdanju je vjeran doprinos makedonskim PMG Kolektiv koji je baš ovakve reference spojio na niz albuma, a na onom jedinom zagrebačkom koncertu www.terapija.net/koncert.asp?ID=11091 bilo je uz mene tek desetak ljudi. U jednoj od zadnjih pjesama "Jesi li" kroz natruhe reggae/ madchester-popa u psihodeličnom dekoru giba se paranoja i sofisticirani pamflet koji aludira na mnogo toga od egzistencije, unutarnjeg nemira sve do fobije od smrti 'pitaš se gdje si ti, što će se desiti/ ...kako ćeš i kada zaspati'. Našpanana elektronikom "Usne od cirkona" dovlači duh dance-rocka (a i krautrocka) sa središnjim acid eksperimentalijama podižući trance euforiju u očekivani "KLIMAKS" dopuštajući si produženu igru od 5 minuta dinamički uređenog dance/funk čudovišta/ ljudoždera "Polifem - Outro" s nazubljenim synth basovima a'la Gary Numan, pa i Trans Am, ako ih se sjećate...

Nema šta, od početka do kraja "Otopljeni disko" ima magiju postepenog privlačenja pozornosti sve dublje i dublje manipulirajući podjednako alternativom i underground scenom sve do blještavo osvjetljenih plesnih disko podija podarivši mračan aspekt emocija i zabave koja počne optimistično, a ne mora uvijek okončati na obostrano zadovoljstvo partnera. Zato i nije uzalud takvo mitsko ime benda ne skrivajući strasti, poroke, maligane i duhovito hladno-bezobraznu anksioznost sa živcima na 'hozentregere'. Odličan početak mnogo obećava. Naslovi: 1.Zlatan zub, 2.Temple of doom, 3.Kali Ma, 4.S prozora, 5.Amsterdam, 6.Volim kako izgledaš, 7.Duh u ormaru, 8.Sezona izgubljenih pasa, 9.Topi se disko oko nas, 10.Jesi li, 11.Usne od cirkona, 12.KLIMAKS, 13.Polifem - Outro

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/05/2024