home > mjuzik > Music of the Mind, Music of the Moment

kontakt | search |

VALDEMAR KUŠAN: Music of the Mind, Music of the Moment (Mudri Brk, 2023)

Ovdje ima nekih nelogičnosti u startu, ali ništa zato. Kao prvo album je potpisan s imenom renomiranog trubača, a u nedavnoj najavi promocije spominje se Kušan-Zalokar-Smrdel Trio. I drugo, objavljen je za Mudri Brk koji do sada i nije baš imao neke poveznice s jazzom, podsjetimo, između ostalog je objavio St!llness, Tidal Pull, Leut Magnetik, Valentina Boškovića, Idem, Ministranti...
[  ]

E, pa ako ste primijetili, jazz je u zadnjih desetak godina postao poprilično monden, a nikako šminkerski ili elitni žanr u metropoli, pa skoro da je pojeo rock što se tiče klupske scene. Samo prije nešto više od decenije i ranije naravno, bio je kompresiran u BP Club pokojnog Boška Petrovića, te na Kokanovićeve poduhvate sa Zg Jazz Festivalom i Jazzarellom dva puta godišnje, a pogledajmo danas. Svira se posvuda, a mladi i nadareni jazzeri frcaju svako malo čega primjerice nije bilo u takom izobilju kad su Miro Kadoić i Matija Dedić pred tridesetak sezona startali s karijerom.
[ Valdemar Kušan ]

Valdemar Kušan   © Johaness Gellner

Valdemar Kušan na trubi, Rok Zalokar na klaviru i Žiga Smdrel za bubnjevima (eh, ovo ime i prezime je ubjedljivo najoriginalnije u funkcionalnosti, imam jednog mrskog dužnika od 1000 eura već godinu dana, a baš se zove Žiga, sorry mister bobnar, ampak nič nis kriv) su napravili vrlo ugodan i ukusan, minimalistički dizajniran i neopterećen rad. Dakako, instrumentalni s raznolikim kreacijama koje su nesputane nekim plagijatorskim spletkama ili tobožnjim dodvoravanjem elitizmu. Ima onaj fini senzibilitet nesputanosti kada poželite natočiti vina u čašu i otploviti maštom daleko od ove proklete stvarnosti, elem, nema nikakve veze s be-bop i daljnjom erom prošlog stoljeća kada je za jazz bio lociran tek opskuran prostor zadimljenih kafana, pubova i maleckih američkih klubova, dok je rock žderao, lomio i mljeo "We will rock you" po stadionima, open-airima i ogromnim dvoranama. Mnogi su čak bili skloni reći da je jazz umro na račun mizernih tiraža i koncertnih posjeta od nekoliko desetaka ljudi, ajde, koji puta i stotinjak, slabo se vrtio na radiju, te da je smrću Miles Davisa taman početkom domovinskog rata ujesen 1991. definitno upokojen što se tiče show-biza, a da je Sting samo neki smušeni bartljak bez trunke talenta što se ufatio jazza jer mu ništa drugo nije išlo, kao i filjanom Collinsu što je od Gabriel-ere napravio Genesis ljigavi pop "Isuse, on me poznaje", "O, mama", ha-ha-ha.
[ Kušan-Zalokar-Smrdel Trio ]

Kušan-Zalokar-Smrdel Trio   © Rok Zalokar

Sjećam se da je baš taj plavokosi ljepotan u jednom davnom interviewu izjavio kako mu je još u doba prije The Police netko od prijatelja donio ploču Thelonius Monka, te da je ostao opčinjen jer jazz nije glazba koja udara od prve na adrenalin kao rock and roll, već se na njega treba postepeno navikavati da bi se uopće shvatio i razumio istom kao što je Louis Armstrong pričao da su u njegovom djetinjstvu crnci bili nepismeni, neobrazovani i nisu znali čitati i pisati note pa su svirali po pamćenju improvizirajući brda melodija koliko su se sjećali što su ćuli od bijelih muzikanata, eh, jbga, još niti radija nije bilo. Ponekad, s ovog rakursa 21. stoljeća, čini se da je to bilo puno bolje vrijeme za mjuzu.



Ok, da ne zaglibim, ovaj lijepi album ima 7 autorskih tema, striktnih jazz kreacija i nema ama baš nikakvih izbojaka, odnosno teče fluidno kroz prostor punih 40 minuta, te bi se možda zbog potpisnika (trubača) pomislilo da je nešto u stilu spomenutog velikana Milesa kojega prati ekipa. Nikako. Ovdje su sva trojica u jakoj simbiozi s mnogo međuigri, ama baš nitko od trojca nije bačen u neki stadij 'tu sam samo da popratim', već su vrsni kreativci visokog ranga od uvodne najdulje teme "Moments" (8 minuta) koja počinje čudnim ritmičkim sklopom bubnjara Smrdela poput solo točke za eksperimentalnu neo-ekspresiju nastavljajući senzualnim uplivom melodične trube što ne nalikuje Milesu, već mene više na Mark Ishama, a kad se do sredine razvije osebujna, lagana igra Zalokarovog klavira koji usput svira i bas linije (glasovir je ovdje također prisutan), sve ovo počinje nalikovati na bend koji ima i samozatajan kontrabas degustirajući mirne i staložene emocije u tom vrlo čudnom, spetljanom ritmu kao iščupanom iz neke urnebesne kombinacije pentatonike i orijentalne diatonike u interesantnim skalama. "Cheap tricks" je nešto nježnija s minimalističkim repeticijama melodije ušaltavši se u polusneno raspoloženje idealnog skloništa od loše mjuze, iliti, kako je Miles rekao 'ja ne sviram jazz nego društvenu glazbu', a tu pred konac dolazi i odličan solo na klaviru, dok je neobično kratka "Monk within" (nepune 3 minute) prava cirkusarija, bombetina od improvizacija kreni-stani ritmova, psihodeličnih eksplozija i klavirskih frakcija kao da mali zlobni, frustirani čovječuljak s ogromnom glavom skakuće po travi i uništava svaki lijepi cvijet jer je ogorčen na samog sebe, a najviše mrzi sve što je lijepo, ha-ha-ha, ma ovo je za crknuti od smijeha.... I treba biti uvršetno u neku novu varijaciju William S. Burroughsovog "Naked Lunch", barem za scenu tamanjenja žohara s opakim pesticidom, naravno, sve su to bile vraške beatničke metafore prije, odnosno u samim začecima rocka.
[ Žiga Smrdel ]

Žiga Smrdel   © Kristijan Stepančić

Na pola albuma stiže tugaljiva "New dawn", ali nema veze s Joy Division sufiksom 'fades'. Sjetno raspoloženje, čak i nesretno, omamljujuće, ono kad se nakon cjelonoćne pijanke u kojoj ste se i posvađali s voljenim partnerom nađete sami uz prvu jutarnju kavu maliganski razmišljajući o skoroj budućnosti, recimo popodnevu kad vam se neće servirati topla i vruća juhica nego neki vraški sms, e-mail ili FB poruka koja će vas baciti u još dublju depru, a vi uporno vrtite vlastiti film kako bi sve moglo biti idealno, lijepo i romantično, no znate da to baš i nije tako. Odlična 'dark morning' stvarčina, nema što! Ima već jako dugo, vjerojatno i 11-12-13 godina nakon razočaravajućeg koncerta Anatheme u zagrebačkom Boogaloo sam frendici Mireli (Remi, of course), pjevačici Elemental poslao sms da je njen bend veći metal i rock od ovih Engleza, a ona mi je odgovorila 'moram si taj tvoj sms sačuvati da me prati u crnim i kriznim trenucima', tak nešto, odnosno, koliko je ova pjesma uistinu moćna za razvijanje čitave dramatizacije, a, vidi, zakukuljena je, površan slušatelj koji ne razumije jazz bi pomislio da je dosada poput ITD Benda u očekivanju obrade Bruce Springsteena "Rođen u Zagrebu", a Zdena Franjić je s Lošim Dečkima pjevao "Vmrl sam v Ameriki" i nije obradil kralja Bruce Lee Springsteena.

Mekani elektronski bas na početku "Rob chills" uvodi u mondenu eleganciju s acid aromama, jasno, ovdje kroz čitav album ne treba očekivati plesni korak, to mu niti nije namjena, užitak se bazira na fikcijama gdje su sva trojica poput nekadašnje postave Weather Report, uh, s mnogo albuma, malo se osjeti i Herbie Hancocka u klavirskim strukturama, pa i spomenutog Monka, a feeling koji proteže 7 minuta u principu vrlo jednostavne pjesme je blagi horror nalik na pljačku vama nečeg jako važnog, nekome drugom bezazlenog. Uzmimo tog jebenog mobitela. I onda nalaznik nađe vaše intimne slike pa ih podijeli na društvenim mrežama, ma ne mora biti, samo naklapam koliko je ova mjuza, kako je Miles rekao, ustvari društvena i figurativno slobodna za razmatranje i doživljavanje, to jest, nije poput nogometne utakmice gdje se ganja lopta sa ciljem zakucavanja među vratnice. Predzadnja "Tale of things to come" opet nosi svoju priču sentimentalnim zabavama, evo, mene podsjeća na vremena supijanog Humphrey Bogarta u baloneru nalaktarenog na šank, pa mu dođe Jim Cagney s nekom svojom furkom, recimo o dugovanju neke love uz revolver zaboden među rebra i priču kako mu je poševio priležnicu, a ostatak bircuza uopće nema pojma što se dešava na šanku. To je daleka priča, nešto bliskija bi bila dok je Bryan Ferry saznao da mu je Jerry Hall otišla k Mick Jaggeru, nekoć najvećoj gubici rocka, klatareći se po američkim honky-tonky barovima i londonskim pubovima oplakivajući svoju izjavu 'Amerikanci nisu previše bistri'. Ili najbliža, ona, svima znana veza pokojne Amy Winehouse i dripca Pete Dohertyja kad su se svi pitali 'koji je qrc našla u njemu?', ali za ljubav ne treba razum. Ponekad samo heroin. E, da, onda dolazi zadnja tema "Sound-escape" s iznenađujućim ambijentalnim moog-synth uvodom a'la Tangerine Dream cirka 1974. (valjda znate da moog nije mogao pustiti zvuk dulje od 6 sekundi), a tako je posložena i čitava kompozicija u disonantama, danas se to u rocku i metalu zove doom/ sludge, otpuštanje živaca od svih problema, dozvoli neka plovi kako hoće. Kompozicija je najjednostavnija, ima i chill-out fakcije, rastegnuta je u kompresiji, neću reći benavih, ali ima tu i Nick Cave & The Bad Seeds i Swans štimunga, samo Gira nikad nije znao i neće znati svirati gitaru kao Valdemar Kušan trubu, a puni dvorane s pjesmama koje traju po pola sata manje-više ničega na bazi rock minimalizma.

Kušan, Zalokar i Smrdel su napravili impesivan rad ispunjen potpunom pričom koju valja doživljavati i proživljavati subjektivno, poput art-filma koji će vam se sviđati ili neće jer ga niste razumijeli i čini vam se da nije realističan, zabavan i humorističan, no varate se, ovo je itekakva zabava i dobar, zdrav, malo i pomaknut, lucidno otkačen humor s jasnom zabavom za duhovitu percepciju. Pokojni Miles je ovakve, vlo slično koncipirane albume znao prodati u milijunskim tiražima, a ovi dečki će ga u početku prodati u najmanje pola milijuna. Naravno, šalim se, danas samo nafuranci slušaju jazz, ustvari ga uopće ne razumiju, a tek možda par stotina Hrvata ga istinski voli i konta u srž istom kao i epohalni album Šarlo Akrobata "Bistiji ili tuplji čovek biva kad..."

Naslovi: 1.Moments of connection, 2.Cheap tricks, 3.Monk within, 4.New dawn, 5.Rob chilli, 6.Tale of things to come, 7.Sound-escape

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/12/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Hormonic B.C.

MORGAN HALL: Hormonic B.C. (2024)

| 23/02/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Kapitan je bil buldog

MATEJ KRAJNC: Kapitan je bil buldog (2023)

| 22/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Horror Movies

DEMONOLOGISTS: Horror Movies (2024)

| 22/02/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: The Cabinet of Dr. Caligari

KARL BARTOS: The Cabinet of Dr. Caligari (2024)

| 21/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: People Who Aren't There Anymore / Sadness Sets Me Free

FUTURE ISLANDS / GRUFF RHYS: People Who Aren't There Anymore / Sadness Sets Me Free (2024)

| 21/02/2024 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*