Beg je solo projekt Ante Puharića, gitarista makaranskog punk/ indie-rock/ power-pop benda Rezerve, ali u sasvim drugačijem izdanju. Riječ je o suptilnim instrumentalnim temama nešto podalje od rocka, a miljama od punka, te što je posebno interesantno, za kompletan album je paralelno snimljen artistički video s plesačicom Natašom Kostura u vrlo otkačenoj post-modernističkoj/ post-avangardnoj koreografiji po čudnovatim destinacijama: praznim halama nalik na nekadašnje kasarne i tvorničke prostore išaranim grafitima, a ustvari je zapušteno Dječje lječilište Krvavica, malog mista onkraj Makarske. Za režiju i kameru bio je zadužen Milan Latković, te bih slobodno, bez obzira što nisam filmski kritičar, ovaj poduhvat pohvalio zbog vrckave, lucidne, a koji puta i zabrinjavajuće, čudnovato šašave estetike između lahora, dramatike i natruha horora s paranoično-šizofrenim relacijama osobe koja očito ima velikih psihičkih problema. Ne, ovo su ustvari komplimenti, da me ne bi krivo shvatili. Isto onomad ko' nekad što David Byrne izvodiše u video spotovima Talking Heads. Nataša je vraški elastična i savitljiva ko' gimnastičarka i balerina, te ima izrazito profinjen sklad pokreta u kompletnoj fabuli koja sofisticirano prikazuje štošta toga. Boleštine našeg društva, sistema i opće frustracije pokazane sasvim drugačijim, umjetničkim pristupom, te po tome ovaj video od gotovo pola sata spada u relevantno visoku svjetsku art klasu kakvu je nekoć na ORF, austrijskoj TV svakog ponedjeljka emitirala emisija "Kunst-Stücke" od 1981. do 2002., a mogla se pratiti i u našim krajevima na običnim TV antenama jer je signal bio odličan. Sjećam se, svakog ponedjeljka sam oko 22 h sjeo za TV i gutao sve one čudnovate filmove, instalacije i ine filmske radove za koje većinom nikad nisam saznao točno odakle su (imali su prokleto dobar katalog avangarde iz čitavog svijeta uključujući i Ukrajinu, ondašnji SSSR, te neke nepoznate, skrivene video umjetnosti ne samo iz Europe, nego i s bližeg i daljeg istoka, a i kažem, nemam pojma kojih zemalja Južne Amerike i Afrike). Posebno mi je u sjećanju ostao voditelj Dieter Moor iliti Max Moor, mršava darkerska faca s plavom (uh, ili crnom?) kosom koji, svaki put kad sam ga vidio, znao sam da je s nečime opako opaljen jer je bio totalno uvjerljiv u svojim stavovima i komentarima. To danas, nešto slično radi Dean Šoša na HTV3 svake subote u sklopu maratona "Posebni dodaci" prikazivajući po 3-4 filma i komentirajući u studiju s probranim filmskim kritičarima i znalcima do duboko u rane jutarnje sate.



Jest, ispada da je video bolji od samog zvučnog sadržaja. Kaže press da je došlo vrijeme kada je pažnja tinejdžera koncentrirana na samo nekoliko sekundi prelistavanja interneta, a singlovi jedva da traju po maksimalno 3 minute što je točno, te bi po takvim pretpostavkama ovaj impozantan umjetnički zahvat mogao vrlo brzo pasti u zapećak ukoliko ga se medijski ne pogura i ne dade mu se 'vjetar u leđa'. Isprva, činilo bi se da su ovo nonšalantno sređeni i jednostavni easy listening instrumentali, uglavnom vođeni akustarom staccato gitarom u relativno skromnim i kratkim kompozicijama koje se ne razvijaju, odnosno, skučene su na skromne opsege od dvije do maksimalno 4 minute, nešto blisko duetu Santorius Santorius (Joško Ratković i Tihomir Mraović) iz Križa o kojima sam mnogo puta pisao i recenzirao im sva izdanja. Genije se nalazi baš u tome. Osjećaju za pogoditi pravi 'mood'. Ovdje se nalazi 9 uistinu easy listening komada koji nemaju ama baš nikakve socio-politički angažirane rock ili punk potke kada ih se sluša: uvodna "Rođena na istoku" funkcionira kao lagani ambijentalni dark-surf s nešto Nick Cave & The Bad Seeds aditiva, "Ljubav u doba" je daleko toplija prizivajući Mark Knopflera uz kratku potporu trube Ljube Gilbota, "19.dan" ima harmoniku Andrije Laze dalmatinskog ugođaja, a reklo bi se taman za fjaka ugođaj u vrelini makaranskog ljeta kad niti ladna bevanda više ne pomaže dok znoj curi iz svih pora, "Protuotrov" tu onda dolazi kao pravo rashlađenje s povjetarcem soft-rocka i lepezom klavijatura Danka Krznarića nalik na Steely Dan, a ovo je ujedno i najdulja stvar (čak 4 minute s fade-out završetkom), te i najpogodnija za adekvatan radio singl, naravno, nas koji nismo tinejdžeri na mobitelima. Da sam adolescent, ovo bi mi vjerojatno bilo mučenje s pretpostavkom da možda u današnje vrijeme ne bih slušao narodnjake i trap. "Pustite me van" već sama po sebi naslovom sugerira da je živahna u razigranim staccatima gitare i folk kemijom isprekidanom bubnjarskom pratnjom Matka Gaćea i James Craigheada (kontrabas) u samo 2.46, nešto poput vrsnih komada Afion, Dunje Knebl i makedonske Baklave, baš pravi akustični world-music komad sa završnicom, ponovno harmonike, nešto kraća "Posjeta" opet prebacuje u plesni country-surf jednostavnom melodijom i steel gitarom, a to isto ima šanse za radio hit, kao i najave mnogih emisija i DJ programa. Ovo bi mogla biti omiljena tema mnogih radio urednika. Znate li da je špica za emisiju "Po vašem izboru" na Radio Zagrebu 1. program svakog dana u 12.15 bila "On the sunny side of the street" danas apsolutno nepoznatog bijelog jazz tromboniste Tommy Dorseyja i njegovog orkestra? A emisija se emitirala još od 15. 12. 1958. godine. I svi smo znali pjevušiti tu melodiju nakon podnevnih vijesti očekivajući Ante Batinovića što će nam pustiti, čitav album sa spremnim praznim audio-kazetama da stisnemo 'rec'. I onda smo svaki dan dobivali glanc nove albume Gang Of Four, Ted Nugenta, MC5, Iron Maiden, Shriekback, Cabaret Voltaire, Mark Stewarta, The Fall, Public Image Ltd., R.E.M., The Stranglers, Tuxedomoon, The Young Gods, The Cure, D.O.A., The Exploited, UK Subs, The Clash... Nije nam trebao internet kojeg nije bilo, Batinović je sve to imao i dobivao, te se svojski trudio da ama baš svakog dana donese i pusti neki novi, friški album. Legenda od čovjeka.



"Nova nada" ima šmek takvog evergreena s malo manje zaboravnom melodijom, "Na čekanju" je ponovno lagani plesni i lepršavi country s blagim daškom psihodelije, a završni "Svjetionik" ima onaj fini, samotnjački duh balade i pastorale otpadništva kada sve moraš odbaciti da bi bio, kako nekoliko godina ranije reče miKKa, frontmen novosadskog benda dreDDup: 'mi smo svetionici u magli'. Elem, ovo je neuobičajen akustičan instrumentarij u sasvim jednostavnoj stilizaciji probranog zvukovlja između minimalističkog ambijenta i finog easy listening ugođaja pojačanog tim vrsno sceniranim i odigranim popratnim filmom. Nikako za odbaciti.

Naslovi: 1.Rođena na istoku, 2.Ljubav u doba, 3. 19.dan, 4.Protuotrov, 5.Pustite me van, 6.Posjeta, 7.Nova nada, 8.Na čekanju, 9.Svjetionik

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/05/2025