Desetljeće diskografskog hiatusa, a nešto manje aktivnog i koncertnog praktički ništa mnogo nije promjenilo u izričaju najjačeg hrvatskog crossover benda. I dalje su ostali čvrsti po konstituciji kao postava s izvornim bubnjarem Mariom Validžićem i gitaristom Ante Ljubičićem, te naravno, frontmenom Ivanom Jurićem Yurijem koji je u međuvremenu imao nekoliko diskografskih frakcijskih izleta. Možebitno su tu i tamo zastranili kao bend pretvarajući se koncertno u DJ Soundsystem inačicu s gitarom i semplerima kao što sam ih s nevjericom imao prilike gledati nekoliko puta da odšetaju u meni dosadne formate, ali ovdje su se vratili s punim kapacitetom.
Također su još nakon prethodnog, sada već davnog trećeg albuma "S.T.I.-L.L.N.E.S.S." (naš recenzent Z. Marković ga je ispisao kao "Sti.llness" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=13913) imali u pripremama nove materijale za koje se činilo da ipak neće čekati toliko dugo na realizaciju, pa su tako primjerice naslovna "Kocka je okrugla" uz još nekolicinu njih relativno dobro znane karike što povezuju ovaj ponovno angažirani pristup iz zrelijeg aspekta. A on je usmjeren na razmišljanje i viziju pojedinca, dakako Yurija s kojim se može, a i ne treba slagati u potpunosti zavisi o stavovima samog tumača jer kao što u politici koje i nema ovdje u nekim osobito naglašenim količinama, razvlači kompleksan svjetonzor prvenstveno na socijalnoj bazi, vrlo škakljivoj i otvorenoj za diskusije i gloženja.
Pamflet kojeg se uprizoruje u uobičajeno dugačkim lirskim formatima je oštar propovjednički napad do određenih granica nadomak punkerske hardcore poetike, ali ne zadire dublje što bi mu se s one strane prgavog buntovnika moglo zamjeriti; očito je odustao od potpunog rebelizma ispušnog ventila. Smirio se u tim gabaritima usmjerivši se na racionalnost konstruktivne kritike bez omalovažavanja i vrijeđanja s podosta umivenih i ispoliranih teza odvajajući se od groteskne etike vitalnih zvijezda sličnog kova - Dubioze Kolektiv. Prvi, najavni singl "I dalje" drži solidnu ostavštinu programskog koncepta, a neke pjesme poput "Zbrka podataka" (s Alejuandro Buendijom iz TBF-a), "Ništa", "Botun" i "Voda" blago podgrijavaju sitne impresije na nekadašnju zajedljivost, cinizam, ironiju, pa čak malčice i na izrugivanje s trapom vrludajući zdravim promišljanjima o stvarima i pojavama koristeći empatiju i psihološko-filozofska načela društvenih diskurza ne gubeći dodir sa stvarnošću.
U tim sferama ga i nije lako sagledavati i tumačiti, ostavlja i previše slobodnog hoda sofisticiranim floskulama; nakon izvjesnog vremena njegova unutarnja borba pokazuje brojne kompromise. Laje, ali ne ujeda. Ukazuje, ali ne djeluje. I to je s moje strane osnovna boljka jer se ispočetka zatjera kao da će odvaliti vrele i jake šamaronke svima po spisku, te se staviti u poziciju medijskog egzekutora-dželata, a onda zaglavi u procjepu nerealizirane indukcije što se pomalo, nakon četvrte-pete pjesme počinje pretvarati u pasivan davež-drijemež guru inicijatora bez adekvatne akcije. Da ne kažem pobune ili revolucije čime je St!llnes mnogo izgubio na tom efektu masovnog revolta potlaćenih i obespravljenih.
Sukladno s time, glazba koja funkcionira kroz nekoliko stilskih, kod njih uvijek bliskih poveznica od reggae/ska-jungle-d'n'b-a s prstohvatima punk/rock energije dosežući tik nadomak Asian Dub Foundation ili u rijeđim slučajevima RATM okvira, izbljeđuje snagu jer nedostaje završni direktan udarac, čak i opasniji stisak na papučicu gitarske distorzije, ali je to tako, valjda svijesno urađeno ka audijenciji na koju se cilja preferirajući širi radijski eter što sustavno odbija i cenzurira bilo kakvu iole naglašeniju opstrukciju. Elem, ovdje je sve u granicama mainstreama s ponekim pikantnijim ubodima što ne izazivaju pojačani kardiogram, bol, agresiju i napad entuzijazma, što meni uvelike manjka, no jasno je da se u ovoj dugačkoj diskografskoj pauzi pomno detaljiziralo s balansima ukusa i pristojnosti.