Već 4 decenije Sascha Konietzko s vječito nestalnom ekipom štanca albume, a ovaj je 23. po redu obilježavajući 40. jubilej intenzivnog rada. I tu nema više neke jake sprege izuzev što je nezaustavljiv u upornosti da još postoji neko naredno vrijeme na koje valja pričekati što se tiče novog velikog uspjeha. Ima još uvijek relativno solidnu bazu fanova koji nostalgično očekuju vrhunce s konca 80-ih i početka 90-ih kada je ovo uistinu bio prvorazredan industrial electro s metal referencama, ali Konietzko već podosta dugo tvrdi da KMFDM nisu industrial nego 'the ultra heavy beat', istom mjerom kao što Robert Smith kaže da The Cure nisu gothic, da su bili tek samo u jednoj kraćoj fazi, odnosno ovaj album se vrti oko istih zvučnih performansa s prošla 3 albuma što nije loše, međutim, izgubila mu se distopijska, anarhoidna, politička, pa i ona opasna lirska manufaktura na račun spektakularne zabave ironičnog seksa u šestoj deceniji života kada se ne može baš svaki dan postići zadovoljavajuća erekcija na prirodan način (trenutno ima 62 godine), a nije da to sakriva u mnogobrojnim tekstovima aludirajući na onu čuvenu i najslavniju Jaggerovu tinejdžersku bedastoću 'ne mogu postići zadovoljstvo' kada nije mogao dugo vremena doživjeti orgazam. Danas, kad je sve to prevaziđeno, Jagger postao jedan od reklamnih simbola vijagre, Konietzko pokušava nonšalantnim metodama postići seksualno uzbuđenje oslobađajući se pri tome mnogih onih zanimljivih aspekata koji su mu karijeru učinili prilično slavnom, a i značajnom što se tiče barem utjecaja na Rammstein i njemačku scenu, tako da ovdje ne treba više tražiti angažiranu crtu s obzirom da je metodički smisao pretvorio u vibraciju kulta vlastitog spolovila na dostatno sofisticirani način: ama baš sve pjesme ovdje govore o seksualnim katarzama i disfunkcijama od suhe pičke nakon klimakterija do mlohavog kurca, te na koji način poboljšati seks, kako ukrutiti i ovlažiti, te oraspoložiti partnera, a nije pornografija, erotika i banalna kurtoazija.



I dalje je to dosta jaka energija, naslovna "Let go" elektronskim fluktacijama baca u hi-energy Dead Or Alive i kao takva je vrhunski dance hit iz sredine 80-ih 'koga god da odabereš, ne gubi vrijeme na sranje ili mržnju/ pogodi slatko mjesto, na klupi, uđi u igru pravih poteza, nek' te mole da još napraviš pravih stvari/ sruši prepreke, ulazi vruće i kvalitetno, možda će to biti i zadnje jer idemo prebrzo/ nema mjesta buntovnicima, nemaš pravo na slavu/ ono što imaš ne ostavljaj u zapećku', naredna "Push!" doslovce gura (polu)mlohavu čunu u agresivno narajcanu vaginu pridruživši se slatki vokal Lucije Cifarelli s funk medikamentima, a kroz pjesmu se naslućuje ono najvažnije: čitav spektar je senzibiliziran radom gitariste Andee Blacksugara, zavisno od pjesme do pjesme iako je recimo u "Next movie" hip-hop s uvodnim auto-tune/ robot vokalom MC Ocelota, a drugom singlu "Airhead" orijentiran u indie/ alter-rock nalik na Garbage govoreći o glupim hippy plavušama u vrijeme Vijetnamskog rata bez pametnih knjiga s talentom o uspješnosti: bez trbušastih bendova, s nunčakama Bruce Lee-ja, kutije za ručak, Chuck Norrisom i dimljenom pastrvom tetke Dolores, odnosno preko komedije Konetzkio progovara o uobičajenom sarkazmu na američki, a i naš zapadni svjetonazor praznih glava napumpanih američkim filmovima o vječnoj sreći obećane zemlje i najsretnije obitelji na svijetu. Ako je to itko postigao, svaka mu čast.



Velika većina pjesama zavisi o raspoloženju gitariste: "Turn the light on" ide od trance/ EBM ka space-rocku, relativno zadnjim i odličnim Psychic TV prije smrti legendarnog Genesis P-Orridgea s ponešto New Order, "Touch" je daleko bliskija norveškim pop zvijezdama A-Ha koji su ionako samo zborili o neutaživom tinejdžerskom seksu, "Erlkönig" s malo jače digresije na njemačkom jeziku vraća memorije Konietzkog na djetinjstvo (zanimljiv tekst uzet od Johanna Wolfganga Goethea s početka 18. stoljeća o metafori djeteta koje umire od nadnaravnog bića), dok recimo najčudnija "Totem E. Eggs" ima nešto s pokojnim mačkom bivšeg gitarista Bill Reffina: ide od jakog industrial rocka, a onda se pretvori u (ne)očekivani d'n'b, dok se "WW 2023" pretvara u mračni dub/ reggae, istom kao što su i na prethodnom imali onu stvar "In dub we trust". Ujedno ova potonja je prerada s davnog albuma "WWIII" iz 2003. prizivajući i uobičajeni manir The Sisters Of Mercy koji je redovito prisutan i ne može se sakriti.

Očekivanja su, relativno na mjestu što se tiče stilizacije zvuka, a praktičnost je nešto sasvim drugačija. Teže je zamisliti mlađi auditorij da otkida na ovakve lucidne ispovjedi i otkačene lamentacije u kojima nema emocija. Ništa ljubav, samo seks uz tek sitničavi politički ispad, Konietzko odbija ostarijeti.

Naslovi: 1.Let go, 2.Push!, 3.Next move, 4.Airhead, 5.Turn the light on, 6.Touch, 7.Erlkönig, 8.When the bell tolls, 9.Totem E. Eggs, 10.WW 2023, 11.Fillet manchego claret & blow

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 06/02/2024