Kroz punih 30 godina karijere najpoznatiji njemački electro-industrial/crossover bend KMFDM čije ime je skraćenica Kein Mehrheit Fur Die Mitleid (otprilike 'nije većina za sažaljenje') prošao je cijeli niz faza i transformacija. Od mnogih promijena postava (jedno vrijeme je boravio u njoj i posljednji R.E.M. bubnjar Bill Rieflin), selidbe iz Hamburga u Chicago 1991., pa u Seattle, preko razlaza 2000., ponovnog okupljanja 2002. i povratka u Njemačku koncem 2007., sve do cijelog niza velikih hitova i tržišno uspješnih albuma koji su prodavani u stotinama tisuća primjeraka tokom 90-ih godina kada su od njih žanrovski jedino bili uspješniji Ministry, Nine Inch Nails, Rammstein i Marilyn Manson. Osim u vrijeme dvogodišnjeg hiatusa neprekidno su bili koncertno aktivni održavši impozantnih 20-tak obimnih američkih i europskih turneja uz tek samo jedan posjet Australiji i Rusiji. A fanovima su ostali u neizbrisivom sjećanju po frazi 'Kill Motherfucking Depeche Mode' s kojom su se predstavljali na prvoj američkoj turneji koncem 1989. sa Ministry. Fraza je bila čista šala namijenjena novinarima koji nisu razumijeli pravo značenje njihovog imena na njemačkom jeziku, a kasnije, 1993. su je i uglazbili u singlu "Sucks". Jedina konstanta tokom protekle 3 decenije ostao je osnivač, multiinstrumentalist Sascha Konietzko (synth, klavijature, programi, udaraljke, bas, gitara, vokal) koji je davne 1983. samo želio raditi neformalne zvučne performanse pod utjecajima Throbbing Gristle, punka i elektronike. Danas u postavi s njime rade Amerikanka Lucia Cifarelli (vokal, klavijature) i tri Britanca - Jules Hodgson (gitara, bas, klavijature), Andy Selway (bubnjevi) i Steve White (gitara).
"Kunst" (njemački: umjetnost) im je 18. studijski album koji pokazuje neznatne odmake u sitnim modernijim tehničkim zahvatima spram šest prethodnih 'povratničkih' albuma od ponovnog okupljanja 2002. Gitare su žestoke s naglašenim riffovima u neprekidnoj sprezi između metala i punka, pola pjesama pjeva Konietzko svojim oporim, grubim, ali čistim vokalom, a drugu polovicu Lucia na vrlo šarmantan način mijenjajući oktave i stilove od metalskog do discoidnog i posve senzualnog. Ritmovi variraju od uobičajeno plesnih EBM/dance/house do thrash-metal/hardcore tempova, a elektronika je konstantno prisutna šamarajući od klasičnog electro-industriala preko techna i ravea do synth-punka.

Ovakva kombinacija koju KMFDM pružaju još od vremena trećeg albuma "Don't Blow Your Top" (1988) kojeg im je producirao Adrian Sherwood neprekidno je imala brojne metamorfoze s elementima pripadajućih trendova u kojima je redovito bilo mnogo oscilacija. Dobrih, ali i mnogih loših trenutaka koje su znali 'pojesti' neobuzdani eksperimenti i ishitreni pop zahvati, no na njihovu sreću, redovito su isporučivali dovoljno snažnih singlova koji su često dosezali zavidne pozicije na electro/dance ljestvicama najpopularnijih singlova u USA, a nekolicina albuma im je došla i na top-200.



Tako se ovdje najsnažnijom i najodvažnijom pjesmom izdvaja upravo naslovna "Kunst" s kojom otvaraju album u jednostavnom 1/1 tempu (čitaj: skoro disco/house) prošaran s gitarskim metal riffovima i čuvenom epskom frazom 'Kill Motherfucking Depeche Mode'. Kako zadnji album "Delta Machine" Martin Gorea i kompanije zvuči, adekvatniji 'kompliment' nisu mogli niti dobiti. Zatim slijede miš-maš pjesme na kojima se vokalno izmjenjuju Lucia i Konietzko, pa se tako u narednoj "Ave Maria" dobiva glam/humpa-cumpa plesni tempo s natruhama housea i ravea kojeg je daleko uspješnije znao realizirati Marilyn Manson, u "Quake" kombiniraju thrash s technom (vokal Konietzko), no daleko najbolju opciju pružaju u "Hello" gdje im gostuje švedski bend Morlocks izmjenjujući na umjeren trip-hop/dubstep tempo, ambijentalnu elektroniku i senzibilan Lucijin vokal opake thrash/death izlete s urlikajućim vriskovima švedskog frontmena. Baš prava miš-maš pjesma. Gostovao je još i William Wilson, no vrijedi izdvojiti donekle angažiranu pjesmu "Pussy Riot" kao podršku istoimenoj ženskoj ruskoj punk grupi i ukrajinskim curama Femen koje ne treba posebno isticati jer su svako malo na TV, radiju i u novinama. Ljubiteljima onog 'elektronskijeg' zvuka može dobro sjesti "Animal out" s referencama techno-housea/big beata (i obaveznim heavy gitarama) uz veoma gothic/sexy vokal Lucije, te završni electro-funk "I heart not" u mid-tempu kojeg pjeva Konietzko u oporom mračnom izdanju.



Njihovi fanovi su zasigurno zadovoljni s ovim albumom koji ima i dobar smisao za humor u nekim pjesmama, kao i samu himničnost s kojima su nabijene, daleko bolje nego li je to bio slučaj na nekoliko prethodnih izdanja. Ono, što bi se reklo, KMFDM se ponovno vraćaju da zauzmu stare pozicije otkačenog, ali nažalost, za sebe same, nikad dovoljno ozbiljnog benda jer se Konietzko prije svega najviše voli šegačiti i zabavljati, a jako malo ubaciti u razmatranja veoma aktualnih svjetskih pitanja. Da ne drži toliko do zabave, provoda i zajebancija, mogao bi poput Bona uvjeriti svijet da su Pussy Riot i Femen uistinu u pravu. Nije se potrudio nimalo da to obrazloži, samo mu se svidjelo što cure rade, a to za čovjeka koji stvara glazbu punih 30 godina nije dovoljno. "Kunst" uopće nije umjetnost već plitki i nezainteresirani pogled u današnjicu u kojoj se, igrom slučaja ovaj ženski incident Konietzkom namentnuo kao najvažniji trenutak globalnog sranja.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/07/2013