Bilo bi mi benavo reći i zapitati se što zapravo više očekivati od Ronan Harrisa koji je ponovno promjenio kompletnu postavu. Ja sam ga gotivio kada je radio energične stvarčine, ali s godinama se pretvorio u patetičnog cmizdravca, točnije ulizivački se priklonio hipsteraju, tako da ovaj predugačak album od 55 minuta zvuči kao muzičica između Pet Shop Boys i retro new-romantics elektronike, onomad bendova poput Ladytron, La Roux i Future Islands. Pogađate, nema više striktno tamnih poetskih priča, onog darkeraja neizvjesnosti, suočavanja s depresijama i frustracijama razmatrajući 'kuda ide ovaj svijet'. I njemu je postalo jasno da je odavno otišao dođavola, pa se prekrcao u oportunistički vlak gdje putnike uopće nije briga što se dešava napolju dok se vozikaju na tulume, ljetovanja i zabave. U tom aspektu Harris je još uvijek mračnjak što se sasvim komotno osjeća pripadnikom stare garde mjenjajući kapute i zastave obitavajući već duže vrijeme u Hamburgu jer mu je Njemačka podarila i tržišne uspjehe za razliku od domovine Irske ili bratske UK koja ga ne šljivi niti 1%. Njegovo lirsko dodvoravanje je slično pametovanju današnjim debilima koji ne razlikuju rasizam od ratova, kataklizmu od katarze i sintetiku od stvarnosti. One generacije koja ne čita opipljive časopise i knjige, bave se online situacijama, knjige čitaju u pdf formatu, pojma nemaju što je knjižnica i jedini Bog im je sveti Internet koji još nema svoj blagdan. U taj svijet je došao Harris propagirajući Stari zavjet života kakav nekad bješe, a okupljeno stado ga slušaše jer im priča priče i štorije iz nekih davnih vremena prije njihova rođenja kada se još palila vatra, drva su se cjepala sjekirom, a krumpir se sadio u zemlji. Ma, uh, ništa bitno, no interesantno je promotriti da ga audijencija doživljava duboko emotivno, romantično, optimistično i tugaljivo s vremena na vrijeme jer im ovdje umije podariti 'borbu proziv suza', a jedan fan napisaše 'suza pred ovom savršenom ljepotom sa svom silom prirode'. I k tome, smatraju ga alternativnim futuristom. Joj mene, joj.





Ajde, ovdje se nađe i poneka solidna pjesma poput prvog singla "Silence speaks" s razgranatim EBM sferama u progressive aranžmanu, vokal mu je ubjedljivo čvrst i postojan, a ima i nekih zanimljivih stihova 'tišina govori s najdubljom mudrošću da očisti sumnje i izbriše um/ ...ako slušate tišinu, skriva se u buci'. Sam album počinje instrumentalkom "Hymn" s nijemim zborom poput mise u čast svetog Interneta, a onda ga se vitla ciguli-miguli po revalorizaciji new-romanticsa ("The spaces between" nalik na Visage koje su besramno pokrali Depeche Mode i Pet Shop Boys, a i mnogi kasniji plagijatori), drugi singl "Station 21" je pak više OMD/ Yazoo orijentacije iz epohe 1980-1982, a treći singl "By your side" vokalno nešto režaviji, čvršći i odriješitiji također ima dobrih lirskih penala/ zicera 'beskrajna je trgovina komplimentima/ ...vatra pali hladan zagrljaj' s malčice podebljanim EBM nabojem njihovih velikih uzora D.A.F., ali nažalost, to je praktički sve što ovdje vrijedi pažnje Starog zavjeta. Ostatak albuma su lamentacije koje ničemu ne služe do li popunjavanju ogromnog prostora za beskrvne balade, laganice i poneki techno-pop komad ("Nothing more", "Save me", "On other oceans") nalik na Nick Cavea i njegove ministrante, retrogradni Alphaville i mnogo Pet Shop Boys insinuacija.



Ipak, ovdje je i jedna kvalitetna "Close to heaven" propagirajući da se bližimo raju, međuzvjezdanom zvuku u svemirskom plesu dok zora ne reče zvijezdama da je došao trenutak fajrunta - 'nadam se da ćeš vidjeti koliko ćeš biti blizu raju'. Hit stvarčina, nesumnjivo. Elektronski Joy Division. Zadnje dvije "On other oceans" i "Frontier I + II" opet revaloriziraju melodične, plesne štoseve The Human League i Pet Shop Boys s ponešto techno aditiva koje, kad ih čujete na disco-podiju mame na ples, ali ko što davno reče Morrissey 'ama baš ništa ne govore o vašem životu'. Jedino ako uistinu vjerujete Harrisu u želji da stvara neku novu synth-pop/ EBM religiju. Ako će se bilo koja od ovih pjesama u skoro vrijeme vrtjeti na našim UKV/ FM radio stanicama u što nimalo nisam uvjeren, ubiti ću se. Ma, zafrkavam se. Ovo je najlošiji album Harrisa koji se pokušava pretvoriti u ono što se hrvatskim rječnikom naziva bend Magazin. Otišao je totalno u komercijalu. Dobar šrot Depeche Mode koještarije. Ako slijedi sličan nastavak, onda ne treba ništa bolje očekivati...

Naslovi: 1.Hymn, 2.The spaces between, 3.Station 21, 4.By your side, 5.Nothing more, 6.Save me, 7.Close to heaven, 8.Silence speaks, 9.On other oceans, 10.Frontier I + II

Ocjena (1-10): 4,5

horvi // 12/06/2025