Bezbrižni naziv debi albuma zagrebačke (i ne baš potpuno zagrebačke) indie-rock skupine također bezbrižnog imena već u startu obećava da neće gnjaviti s turobnom svakodnevicom, socio-političkim angažmanom, buntovnim paradoksima, revoltiranim izljevima strasti i sličnim konstruktivnim komentarima predsjedavajući stav bijesa iz flaše ili nekog drugog poroka uvijenog pod sofisticiranu prizmu intelektualnog buntovnika s razlogom. Tidal Pull su, naime, anti-heroji konzumerističkog, digitaliziranog, atomskog i kako god se zvalo, današnjeg doba. Ne priklanjaju se političkim opcijama, socijalnim problemima, nisu od onih koji prolongiraju parole, niti ne stoje u ni jednom, pa čak niti zadnjem redu lučonoša za otklanjanjem društvenih problema. Nijh se to nimalo ne tiče. Oni su konformisti što brinu svoje uglavnom emotivne brige razglabajući o običnim stvarima, često poetski sročenim, koji puta i manje lijepim i manje optimističkim, ali su onaj fini mlaz u eteričnom diskurzu ljudske komunikacije, nesporazuma, nesklada, gnijeva, pa i loših subjektivnih procjena iz kojih u principu redovito nastaje ono što nije nije imalo pogodne temelje za ljubav. Taj sam naziv albuma je vrsna metafora brzog života u kome se ne primjeti štošta bitnog i jednostavnog. Ljudi su okupirani svačime od egzistencije do karijerizma srljajući u generalizaciju vlastitog uspjeha i prestiža, jbga, pa im prođe godina, dvije, pet, deset, dvadeset, pola života, a i čitav da primjerice nešto vrijedno pored sebe nisu niti zapazili. A ako i jesu kojim slučajem, u dotiranom momentu nisu niti uočili vrijednost. Pa tako ovaj album ne govori o luksuzu, jet-setu, eliti, prenemaganjima. Jednostavan je konstrukcijski poput zvrzlane romantične novele s mnogo patetike i melodramatike, s nekoliko glavnih i sporednih uloga gdje vječito netko nešto pokvari jer nema svijeta po špagici, dolce vita je odavno passe, ali se još uvijek može bez obzira na sve pošasti današnjice voziti prijatan slalom života.



Što će reći, ovdje je svaka od ovih 9 pjesama jedna osebujna životna priča puna slika i crtica pogodnih za serijal filmova s puno tumačenja, a glazba kao najvitalniji nosač oslonjena je na veliki utjecaj bogate ostavštine iskonskog indie-rocka od Pixies i Sonic Youth, te njihovih bezbrojnih sljedbenika naovamo. Dakako, uzeti su fragmenti njihovih pop baza prijatnih gitarističkih melodija, relativno umjerenih do nešto bržih tempova i koncizno uređenih aranžmana s inteligentnim deklinacijama slobodnih figura počevši od neurotične "Dvanaest" koja odmah ubada prijatno ekspresivnim gitarsko-ritmičkim uvodom, harmoničnim skladom i naglim razbijanjem aranžmana, no daleko je to od sonicyouthovske de-kompozicijske lucidnosti. Prvi singl "Dezen (Ljetna pjesma za nesretan rođendan)" realiziran sredinom 2021. još bolje uskače u taj kolosjek, recimo tamo u epohu "A Thousand Leaves" albuma iz sretnih, ajde-de, koliko toliko sretnih zadnjih godina 20. stoljeća naglašavajući melodramatiku, slobodno ću reći, tu pomalo zaboravljenu etidu u rockerskom svijetu nastavljajući blagim uronom u post-punk rasplesane i najbrže "Dva do dva" poput ranih R.E.M. i U2 uz prikaz emotivne konfuzije sa stalnim prisustvom otuđenja koje netremice vibrira tokom čitave fabule albuma.



"Dobro jutro, Jenny Lewis" nosi punu energiju snažnog 'gain riffa pokazivajući da Ivan Blažinović i Luka Žgrablić ne trebaju distorziju za eksplozivnost koja se dobija u moćnom refrenu s vriskovima frontmena Vilim Hrasteka. Eh, nezahvalno, a i nepotrebno bi bilo tražiti karizmatičnost Repetitora. Ovakva, kratko zbijena pjesma u svega 2 minute i 43 sekunde je dovoljna obrazina za ponos nove himnične otuđenosti, ali proći će mnogo vremena da se shvati genijalnost lirike. Nekima možda i čitav život 'skreni pogled zauvijek/ glave padat će/ glavom pod vodu, drži dah jer bitno je - nek traje; sve što već znaš je što ne trebaš'. Može se primijetiti i kraći post-rock staccato u drugom dijelu kompozicije što govori o žanrovskoj transparentnosti... Ležernija "Galerija" sadrži synth i wurlitzer kotrljajući se harmonično djelomice i po shoegazu s blagim dinamičkim usponom. Po meni je ovo pritajeni favorit sofisticirane prizme emotivnog nesklada u kome ima štošta dubokog, onog kako jednom napisaše osječki pjesnik Ivan Zrinušić u zbirci "Najbolje je da se ne javljaš" (Bratstvo duša, 2014) www.terapija.net/literatura.asp?ID=19304 'dvije mlade pankerice su neopterećene energetskom krizom, no vidi se da plava dolazi iz višeg društvenog sloja i da će ostarjeti ljepše - imaju još možda dvije godine prijateljstva'. Štoviše, lirski kontekst "Galerije" je višesmjeran, inteligentno duhovit, pomalo ciničan i vrlo zajedljiv kontekstualizirajući religiju, umjetnost, emocije, društveno mnijenje i jedan propali dan za kojeg pristojna i kulturno odgojena osoba neće dizati paniku.

"Galerija"

'S križem na čelu i vodom
Stajao sam u odijelu
Gledala si portrete i sabirala misli
O, kako su samo čisti potezi majstora

U oku promatrača gubi se značaj
Tek što mi se okolina vraća
Kad uhvatiš me za obraz
Svoj odraz vidim u svojim cipelama

Slike, galerija, ti i ja
Dan iz snova, zar ne, honey
Ignoriram vrijeme i odgađam kraj
Stojimo na svojoj strani

Sad, sada sam tu uz tebe
Sada sam tu, ovisan
Plovio, ronio, gubio
Al sada sam tu - uz tebe

Slike, galerija, ti i ja
Dan iz snova, zar ne, honey
Ignoriram vrijeme i odgađam kraj
Stojimo na svojoj strani'



Melodramatika se nastavlja u laganoj "Svojom voljom", idealno režiranom za zadnje trenutke sretnih 'šampanjac & kavijar' dana koji se u brakovima znaju razvući i na nekoliko godina 'misleći da jednog ćemo dana isplivati ponovno zajedno, bolje nego prvi puta'. To je u principu samo nada i teška utopija, rijetko ostvariva tek kad partneri imaju konjske živce i sposobnost uloge koja nije zlopamtilo, a još jedan od odličnih singlova "Privitak" koji u vrijeme objavljivanja (10. studeni 2021.) nije imao dostatno privlačnu snagu, ovdje pokazuje svu komplementarnost fabule: naprosto je nevjerojatno da je kao tek insert iz filma 'izrezan' poput reklamnog foršpana iz kojeg se, dakako namjerno, ne može prokljuviti što se nalazi iza omotnice i pijara. Pjesma je moćna emotivna igra poraza i gubitka, vrlo blisko R.E.M. šlihu najbolnijih fikcija/ fakcija, to jest, još jedno malo suho zlato od nepune 4 minute. Završnica albuma je gorka realnost nakon rasapa i raspada emocija: najlaganija "Besmrtnost (Iskrenost nije vrlina)" ima vrlu ljepotu mračne elegije s odličnim zborskim arijama i psihodeličnim minijaturama o groznom svijetu kada sve propada i odlazi doslovce dođavola (još jedna pritajena himna), eh, baš za Božić, a usput, koncipirana je u skladu s brit-pop estetikom Pulp, a i Suede, pjesama koje su skoro pa neprimjetne u njihovom bogatom katalogu, dok je završna "Nasljednici tihe riječi" lagana obmana s vjerom u optimizam, ali tako to treba i biti, rekao je mladi režiser u usponu.



Puno romantike i melodramatike kroz fabulu protiče venama ovih 37 minuta poput filma u kome se bend potpuno prepušta iskonskom porivu pozitivnih strana života s mnogo emotivnih turbulencija ne glumatajući pop furke. Album ostavlja dojam iskrenosti i proživljenosti svakog trenutka, svakog stiha, a posebice odlične Vilimove vokalne interpretacije koja možda u prvi mah djeluje izvještačeno i nafurano samozatajno. Jest da nema neke osobite vokalne frekvencije i zavidne registre, no ima totalnu uživljenost kao da je sve to o čemu pjeva prošao i doživio, a slobodno ću pretpostaviti i da jeste. Ili tekstopisac, tko god da je. Sve je ovo maksimalno uvjerljivo i ovakvo kakvo jeste ima originalne autorske pečate da nije potreban urlik Frank Blacka iz 80-ih ili neka nova kopija Thom Yorka.

Debi album vrijedan respekta!

Naslovi: 1.Dvanaest, 2.Dezen (Ljetna pjesma za nesretan rođendan), 3.Dva do dva, 4.Dobro jutro, Jenny Lewis, 5.Galerija, 6.Svojom voljom, 7.Privitak, 8.Besmrtna (Iskrenost nije vrlina), 9.Nasljednici tihe riječi

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/06/2022