Nepunih godinu dana od prethodnog "Null", ovi kanadski noiseri imaju adekvatan nastavak paralelno sniman u isto vrijeme jeseni i zime 2021. s masteringom Carl Saffa. Takoreći, ovih nepunih 40 minuta su ostaci tog sessiona kojeg nisu htjeli utrpati kao dvostruki album, pa su ovdje postavili melankolične i tmurne pjesme o razočarenjima, propastima i estetskim gubicima. Dobro je primijetio kolega iz magazina Decibel da je "Null" bio borba, a "Void" je priča o porazima. Meditacija o potištenoj tugi u pesimističnim stihovima, gotovo cviležu i vapajima izgubila je onu snagu dogotrajne noćne more i zgusnute napetosti; sada se pati u mukotrpnim gutljajima posesivne nevolje fraktalnog, vatrenog bijesa ustupivši mjesto metaforičkim pejzažima vlastitog pakla koji do sada i nisu bili tipični za bend. Tu iskače neprivlačna strana, ne postoji ona zabava i bombastičnost nekih ranijih albuma izuzev uvodne pjesme "The shrike", nezgrapnog i klaustrofobičnog sludge taloga poput Converge iz friškije faze, tako da su ovdje performansi više u stilu graničnika Slint i Unwound s blagom metalcore/ noise rock paučinom The Jesus Lizard cirka iz druge polovice 90-ih. Stvari su trezveno sastavljene, čak i prekoncizno čiste u svojoj truleži teških drhtaja raznih zamki, primjerice u najduljoj, šestoj pjesmi "A reluctance of being" od 7 minuta spore gothic agonije samrtnog hropca koji se spaja s mizantropskom "He was a good man, he was a taxpayer" uz rezervirano staložen Matthewsonov vokal koji se preobratio u post-punk/ dark vokalista. To se može primijetiti i u emotivnim vrhuncima teško probavljive, statične, pune kolaža i strahova od neuspjeha "These wires" i posljednjoj "Not today, old friend" koje zauzimaju i pozicije starijih post-metal izleta onih grčevitih riffova uz klavirske tipke, saksofon Kathryn Kerr i disocijativno mumljanje u tamnoj strani njihovog tužnog, glasnog i smrtnog zvuka tvoreći jedan od vitalnih krovova ovog zdanja.



Pridržavajući se uglavnom usporenih i tromih tempova uz oštro nabrušene gitare koje sijeku poput fino poklepane kose za košnju trave kada je rosa 'ide kosa dok je rosa', ova turobno teška atmosfera se proteže s uočljivim kompromisom: nekako se čini da bi radije prešaltali u višlju brzinu, ali bi onda lirika počela gubiti smisao i ciljani karakter negativno ekstremnih emocija izolacije u kolektivnom identitetu koji se opasno približio nihilizmu i diskurzu intelektualne borbe. Najmučnija stvar je "I cannot" s temom o klimatskim promjenama i paradoksnim potezima vladajuće elite s abrazivnim finišem, a zanimljivo, postavljena je točno na sredini albuma najavivši kompletan poraz prije završetka borbe, očiglednu predaju i zadnje iskre ljudskosti.



Ustvari, ovo je vrlo krhko i lomljivo, sposobno da razdraži i onemoća, utjera strah, nemir i ograničenja, sumnje u vlastito samopouzdanje, otvori onaj patetičan, često sakriven živac samosažaljenja u čovjeku da je pred velikim iskušenjem najjednostavnije odustati, a vrlo vjerojatno je to i osnovna poanta čitave priče. Kako god, lako se emocionalno uskladiti s prazninom: nekoć je bend tražio inspiraciju na dnu flaše pretvarajući je u pomahnitalo ludilo, no ovdje se ono raspada u spiritualnom aspektu poput otrovne anestezije - maglice industrijskog krajolika koja sasvim krivo kanalizira osjećaje u manipulativne prevare.

Naslovi: 1.The shrike, 2.Painless, 3.These wires, 4.We're small enough, 5.I cannot, 6.A reluctance of being, 7.He was a good man, he was a taxpayer, 8.Not today, old friend

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/11/2023