Formula uspjeha se koji puta može stoički predvidjeti iz samog studija. Ovom mladom pop-punk/ industrial četvercu iz Manchestera je očito bila pogodno precizirana zahvaljujući produkciji Jim Shawa dospjevši s ovim debi albumom na poziciju no. 2 rock albuma u Britaniji, dok su na officijelnoj listi ušli u top-40 što je u ovim vremenima nepovoljnim za rock vrlo dobar početni plasman. Što zbog vižljave gitaristice i vokalistice Han Mee, što zbog njenog imagea rock zvijezde a'la Joan Jett, tetovaža, piercinga, a i LGBT orijentacije njenih pratećih slatkastih boy bend izblajhanih i našminkanih emo momaka, ih, pa onda kako i ne bi došlo do solidnog uspjeha. A albumu su prethodila 3 EP-ija i čak 21 singl, skoro da su sve pjesme odaslali u medijski eter gložeći se u lirici punoj nihilizma, pesimizma, darkeraja, mentalnih poremećaja, tinejdžerskog bunta protiv svega i svačega uključujući kapitalizam, mizantropiju, klimatske promjene, politiku, droge, perverzije... Imaju na tapeti svašta i nikoga ne miluju, a za osnovne inspiracije spominju Billie Eilish, Bring Me The Horizon, Linkin Park, Oasis, Descendents, Queen, Metallicu, Black Sabbath i Madonnu, mada se u globalu ovdje na ovome debiju može čuti i elemenata Marilyn Mansona, Nine Inch Nails, The Clash, Blink-182, Katy Perry, The Prodigy, Beach Boys, Ramones, My Chemical Romance, Bullet For My Valentine, Panic At The Disco... ma, svega i svačega su pomiješali od elektronike do emo-punka i industriala. Već po uvodnoj "Welcome to the..." jasno je da imaju masivan zvuk sa soundtrack intenzitetom otvarajući put za singl "Horror show" krcat grubim riffovima, Haninim monolozima i ogromnim refrenom privlačeći pažnju polako pucajući na karizmatičnu ironiju "Bloodstream" i elektronikom natopljenu "Party on my deathbed" finiširajuću u zaraznoj bedastoći "Alice Cooper's pool house" koja jeste šašava, ali i puna ideja u vokalnim duetima s glavnim gitaristom, spomenutim Jim Shawom. Druga polovica albuma ima barem 3 potencijalna hita: bijesan i teatralno kurtoazan "Over your dead body" izmjenjujući 'your' s 'my' kao referencu ranije im uspješnice "I just wanna know what happens when I'm dead", a to baš i nije nevina igra. Zatim, tu je "Migraine" izvitoperena bodljikavim trnjem, te mračna balada "Breathing underwater" prihvativši trik razmišljanja o iskopavanju šavova tame, besmisla i osjećaja izgubljenosti, dok je završna, polako pulsirajuća elektronika "Forget me not" koncipirana da nestane u vrtlogu individualnog spleta one skrivene točke samosažaljenja kada se odbacuju religijska i moralna načela u vjeri pozitivnog nihilizma.



Sva prikazana glazba slobodno mijenja oblike i metamorfoze na zanimljive i neobične načine, a jedina stvarno slaba karika je u tome što se ti zanimljivi putevi ponekad izgube u pretjeranom traganju, koji puta ubivši zamah u arogantnosti ili kaosu. Lirska duhovitost i prkos s nekim apstraktnim skokovima ima učinka, dakako, ne treba očekivati Prousta ili Charles Baudelaire-a, ovo su prije svega zarazne pjesme nadomak mainstreama čiji je glavni zadatak privući pažnju svojim divljim, ali i prijatnim eskapadama pop-punka na electro-industrial bazi.

Naslovi: 1.Welcome to the..., 2.Horror show, 3.Bloodstream, 4.Party on my deathbed, 5.Alice Cooper's pool house, 6.Zoned out, 7.Over your dead body, 8.Migraine, 9.Breathing underwater, 10.Amphetamine (feat. Julian Comeau & Loveless), 11.Forget me not

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/11/2023