Nezaustavljivi tragač, inovator, anarhistički punker, avangardist kojeg sa solo radom nije bilo punu deceniju, ponovno je osmislio novo djelo začuđujućih razmjera. Još tamo od ponovnog okupljanja bazičnih i vitalno znamenitih The Pop Group koncem prve decenije 21. stoljeća naveo je kako suvremena umjetnost pošto-poto mora biti stavljena u jukstapoziciju pored nečega što do tada nije postojalo, te kao takva mora biti u funkciji krvoždernika koji čeka materijal za raskomadanje i mrcvarenje. Uz dva povratnička studijska The Pop Group albuma "Citizen Zombie" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=20942(2014) i "Honeymoon On Mars" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=25160 (2016), kompilacija i live zapisa, 2022. je revitalizirao i čuveni debi "Y" iz 1979. pozvavši izvornog producenta Dennisa Bovella da napravi novu dekonstrukciju istog materijala pokušavajući bijesno atakirati na sve nove pošasti konzumerizma kojim svijet trči natrag u feudalno doba. On je još uvijek i nakon četiri i pol decenije vjeran svome stavu. Pakostan je i agresivan kritičar iskrivljenih polemika koji bijesni sa same glazbeno-scenske margine tražeći komade drevne budućnosti, distopije, izrabljenu sirotinju prohujalih oluja, čudnu znanost, prediktivna programiranja, neke nove rituale, jezovita numerološka kodiranja i uzroke prokletog robovanja algoritmu, ali Bože moj, tko je danas zadovoljan smjerom u kome se okreće svijet? No, to još uvijek prikazuje onaj modus operandi s njegovog drugog, ponajboljeg albuma "As The Veneer Of Democracy Starts To Fade" u suradnji s pratećim bendom The Maffia (1985), ispitivajući brojne zvukove i nešto manje koncepte koji se sistemski prenose iz prošlosti u današnjicu uz primjetnu nelagodu da preda to počasno mjesto predvodnika nekoj novoj generaciji, te da prizna samom sebi kako ga je razdoblje višegodišnje neaktivnosti 'pojelo' makar koliko god bio disidentski raspoložen za skrnavljenje kućnog, britanskog ognjišta u pozntu svrhu otpadništva i neprijatelja sistema.



Okupio je na ovome albumu impozantnu seriju gostiju, manje-više poznatih faca s kojima dijeli vrlo bliska mišljenja podržavajući zapaljive sfere estetike, društveno-političkih načela, namjera i zavjera, istina, nastavljajući davno zacrtani pionirski rad sukladnog osviještenja kroz 10 pjesama što vrše različite invazije počevši od starih Front 242 u uvodnom, umjerenom EBM plesnjaku "Rage of angels" s poznatim mu fade-in/ fade out vokalizacijama i brojnim isprekidanim taktovima. Naravno, vokalno je ostao isti, te je zadivljujuća ta njegova manipulacija na mikrofonu za razliku od mnogih mu nekadašnjih kolega s kojima je dijelio istu poziciju frontmena post-punk ere. Jedna od odličnih suradnji je učešće Stephen Malindera iz Cabaret Voltaire u totalitarnoj mrkloj noći i mrakovima prožetoj "Cast no shadow" što uz pomoć trećeg gosta Eric Randoma (i miks Leather Strip) uvlači u makabričnost dadaističkog kulta Cabaret Voltaire s početka 80-ih. Random ovdje ima još jednu suradnju (točnije dvije, druga je režava post-rock/ noise-synth operacija "?") u ponajboljoj i najplesnijoj temi "Ghost of love", EDM brzancu na techno/ dancehall/ big-beat/ rave pragovima, a vrijedi spomenuti da je dio bubnjarskog seta ovdje, kao i na nekolicini drugih pjesama lupao Fritz Catlin iz još uvijek aktivnih 23 Skidoo!



Neke suradnje su čisto protagonističke poput primjerice starog američkog hip-hop/ industrial rock benda Consolidated - "The last enemy" što pripada ostavštini 90-ih, barem u ovih 5 i pol minuta izgubivši dodir s kurentnom stilskom underground fuzijom otišavši čak djelomice i u jungle, a to se može primjetiti i za okultni electro projekt Ye Gods (Antoni Maiovvi) koji je mnogo toga zbrćkao u "Cursed child" zajedno s pokojnim finskim Mika Vainiom što je 2017. pao sa 6 metara visoke litice u more, a točne okolnosti njegove smrti nikad nisu razjašnjene. Pjesma je nabijena minimalističkim breakbeat elementima i očito je stajala u Stewartovoj arhivi tko zna koliko dugo, možda dvadesetak, ako ne i više godina, a tu je još jedna vrlo zastarijela suradnja s legendarnim, također pokojnim Lee Scratch Perry-jem u završnoj "Alpha" igrajući dub na vokalne 'pa-pam-pa' obrasce, eh, sasvim nepotrebno, tek toliko da se dade do znanja kako su bili dobri poznanici isto onoliko koliko će se primjerice ponositi svi oni koji su surađivali sa Zdenom Franjićem. Kad smo kod duba, neizostavni Adrian Sherwood je mnogo imao prstiju u produkciji i miksevima ističići kolaboraciju s KK Null-om u poprilično bezazlenom acid/ dub-reggae komadu "Outlaw empire", a potonji Zeni Geva je prisutan i u eksperimentalki "New error" ispresjecanoj s electro-noise frakcijama, laganim programiranim tempovima ostajući u domeni prikladno ofarbane melodije i nešto kompleksnijeg aranžmana. Po meni, jedna od uspjelijih suradnji je predzadnji komad "All my senses", obrada Husker Du (iz 1990. kad su se neuspješno pokušali prikrpati indie/ dark-rocku) s Mike Wattom, basistom čuvenih Minuteman u pop-rock varijanti eksperimentalnog post-punka koji mnogo nalikuje kako na The Pop Group, tako i na rani Public Image Ltd., mada, da je čitav album ovako stilski orjentiran, ne bi imao cjeloviti učinak pošto je Stewart uvijek neobičan i krajnje lucidan autor što zahtjeva od muzičara ekstravagantne poteze. Uzmimo da je ovdje Grant Hartu i ekipi pokazao učinak pjesme kako ona treba funkcionirati, ako uopće ikoga zanima.



Ne treba dvojiti da se nešto više i ne treba očekivati. Nakon što je glavni Cabaret Voltaire Richard Harold Kirk umro prije godinu dana www.terapija.net/njuz.asp?ID=30848 (21/09/2021), poštovani Mark svakako preuzima postolje avangardnog nasljeđa sebe samoga u maloj konkurenciji izvrsnika i odličnika s totalne margine koja čak nije niti ovlaš dodirnula neke opsege standardne alternativne scene, nekog hypea i zanosa poput Gang Of Four ili reuniona Mission Of Burma, spomenutih Public Image Ltd., nastupa David Byrnea s očekivanim pjesmama Talking Heads ili da se ne baulja dalje do Depeche Mode i svih onih silnih kopija svega i svačega izraslog upravo na njegovom stvaralaštvu, kredibilitet mu je i dalje visok, snažan, postojan, pun figura, čudnovatih spletki i politički neugodnih kontradiktornosti, a osim toga, upravo zbog njega mi je ukinut moj stari facebook horvi.tehac jer sam dan uoči američkih izbora 2020. napisao da američka politika nakon završetka 2. svjetskog rata radi na smanjenju stanovništva naše majčice Zemljice priloživši spot The Pop Group "Feed the hungry", odnosno 'nahrani gladnog'.



Još uvijek je avangardan i ekperimentalan sa svoje 62 godine, nije poput onih starih olinjalih macana izgubljenih u mainstreamu kojekakvih uspjeha, šiba svoju priču s relativno modernom glazbom oslobođenom kurentnih fikcija pokušavajući stvoriti nešto novo i uzbudljivo. Ponekad mu to pođe za rukom, koji puta i ne. Ide, eksperimentira i ne odustaje, a kad nešto takvo čuješ, onda su The Rolling Stones, The Beatles, gitarski riffovi, kreveljenje Iggy Popa, Billy Idola i šund Arcade Fire, drskih kopija Roxy Music i Simple Minds, te svih sljedbenika standardnog indie-rocka zadnji na 'best of' listi.

Naslovi: 1.Mark Stewart VS Front 242 - Rage of angels, 2.Mark Stewart VS Stephen Malinder VS Eric Random - Cast no shadow (Leather Strip mix), 3.Mark Stewart VS Consolidated - The last enemy, 4.Mark Stewart VS Mika Vaino VS Ye Gods - Cursed child, 5.Mark Stewart VS Eric Random - Ghost of love, 6.Mark Stewart VS Nun Gun - Outlaw empire (Adrian Sherwood dub mix), 7.Mark Stewart VS KK Null - New error, 8.Mark Stewart VS Ye Gods - "?", 9.Mark Stewart VS Mike Watt VS KK Null - All of my senses, 10.Mark Stewart VS Lee Scratch Perry VS Peter Harris - Alpha (Adrian Sherwood mix)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/12/2022