Konačno se i to desilo! Nakon prosto nevjerojatnih 35 godina u kojima se dešavalo svašta umjetnički pozitivnog (a i neprocjenjivo korisnog) za stvaranje mita o The Pop Group na račun njihove ostavštine i bezbrojnih utjecaja počevši od Caveovih The Birthday Party, pa P.I.L., Gang Of Four, The Cure, Bauhaus, Au Pairs, Šarlo Akrobate, Sexe, Trobecovih Krušnih Peći, preko avangardnih pokreta u rocku, industriala, noisea, sve do glavnih protagonista trip-hopa i još mnogih transžanrovskih mutacijskih memorabilija, ovi legendarni vremešni Bristolci su objavili povratnički studijski album. Tek treći. Premda su se prilikom razlaska 1981. zakleli da više nikad neće raditi zajedno izgradivši u početku vrlo dojmljive i obećavajuće karijere kroz bendove Maffia, Pigbag i Rip, Rig + Panic (s Neneh Cherry), te još neke, manje značajnije, jedini diskografski neprestano aktivan ostao je frontmen Mark Stewart koji je s punim pravom postao jedan od najvećih avangardnih autora u rocku utjecavši i na same preporoditelje bizarnosti, ezoteričnosti, te nove rock filozofije - Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire, Tuxedomoon, Einstruzende Neubauten, Coil i Psychic TV. Znamo da su se okupili 2010. i održali nekoliko povratničkih koncerata najavivši i rad na novome albumu, a potom mirovali s informacijama sve do 2013. održavši jedan koncert u sklopu All Tomorrow's Parties festivala da bi prvu naznaku oko njegovog objavljivanja priuštili početkom studenog 2014. s kompilacijom "Cabinet Of Curiosities" na kojoj su nanizali 9 starih pjesama s kojima su već znali kako će im ovaj studijski povratak izgledati. Dobro sam pretpostavio, kompilacija je bila samo uvodnik prisjećajući se te lude ekscentrične epohe od 1978. do 1980. kada su u principu žarko željeli svirati funk, no sasvim slučajno ih je ošamario punk i njegova politička agresija pa je većina materijala s jedina dva studijska albuma "Y" (1979) i "For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?" (1980) bila neukrotiva egzibicija puna de-kompozicijskih fraktura.

Producent Paul Epworth (najpoznatiji po Adele hitu "Skyfall" za film o James Bondu) rado se prihvatio suradnje na ovome povratničkom albumu i kako kaže u jednom interviewu sam Mark Stewart, unio im je pregršt inovacija i vrlo čudnih tretmana, a jedan od zasigurno najneobičnijih je kad se u studiju pojavio s generatorom dovučenim iz Novog Zelanda koji datira još iz vremena hladnog rata 1950-ih godina, te njegove metode arhaičnih bubnjeva koje je provukao kroz amazonske ludorije i neartikulirane sekvence. Dakako, to je samo djelićak onoga što je Epworth utkao u sirovi zvuk benda pridodavši i elektronski šmek s kojim je Stewart harao avangardnim putešestvijama tokom 80-ih spajajući industrial, hip-hop, dub i još koješta u grupi Mark Stewart And The Maffia. Sam stil tokom čitavog albuma jest znatno mekši od očekivanog i mnogi bi ga mogli samo zahvaljujući redukcijskoj automatizaciji i neupućenosti internetskih promotera pogrešno shvatiti kao post-punk s kojim ga vezuju tek samo neke klasične poveznice. U principu, ovo je konačno funk kakav su davno željeli raditi isporučivši tek nekoliko sličnih, doduše vrlo paradoksnih i ispolitiziranih pjesama u onoj prvoj aktivnoj fazi, upravo onih koje se nalaze na kompilaciji "Cabinet Of Curiosities". Još jedna potvrda njihovog kultnog avangardnog statusa je i suradnja s talijanskom proslavljenom glumicom Asiom Argento koja im je režirala video spot za singl "Mad truth", inače prvi zvanični nakon 35 godina u rasplesanom funk izdanju o ludo zasljepljenoj i izgubljenoj adolescentnoj ljubavi.



Stewart kao alfa i omega benda nije mimoišao niti angažirani koncept albuma ovaj puta raspredajući vrlo kratke lirske formate od svega par stihova fokusirajući se uglavnom na egzistencijalno pitanje. I to ne samo oronulih generacijskih starudija kojima on i bend pripadaju, da ne kažem gotovo praktički penzionera, već se stacionirao i na onu generaciju mladih, pa i tinejdžera, upravo onakvih kakvi su i sami bili na početku karijere vrativši se izvornoj baštini benda koji u Tatcherovsko doba tranzicije i velike britanske ekonomske krize nije razumio štošta zakulisnog u formiranju novog društvenog modela kapitalističkog neoliberalizma, ali je debeo osjetio na svojoj koži recesiju, stabilizaciju, teror strahovlade, ulične pobune, demonstracije i političke manevre između ostalog jasno optužujući američku strategiju ratovanja i šerifovskog uplitanja u lokalne nerede širom svijeta s jasnim ciljem smanjivanja broja stanovništva na zemlji. Priča je to o različitim slojevima društva, ljudi i generacija koje šetaju poput zombija, izgubljeni u svijetu vlastitih nadanja i očekivanja slomljeni novim ekonomskim redukcijama, medijskom diktaturom i još stegnutijom strategijom 'dihanja za vrat' kada je praktički svatko s mobitelom i internetom dostupan špijunskim sektorima u kontrolingu života. Ljubav kao vodeća emocija kroz nekolicinu pjesama prikazana je bez imalo patetike i prenemaganja obuhvaćajući široki spektar svjetonazora od općenite loše društvene klime, preko velikih lobija, sve do subkulturnih trendova i čiste razbibrige, one koja jedva da se više može i prepoznati na plesnim podijima ili na nekim lokacijama fiksiranih na zabavu ili običnu dječju igru. Sve je praktički postao biznis.

Glede toga, zvuk i stilistika nemaju agresivnu dozu energije koju su imala prva dva epohalna albuma. Svi ritmovi su umjereni, vrlo plesni, a pjesme su provučene melodijama, harmoničnim intervalima i pop strukturama s kiticama i refrenima bez ijedne de-kompozicijske sheme, ali dakako, u pozadini su ostale znakovite reference eksperimenata i slobodnih minijatura raznih vragolija, kao i obavezno prepoznatljivi Stewartovi vokalni performansi preko distorzija i vrištavih fade-in/fade-out tehnikalija. Elem, od standarda se dapače nije odmicalo dodavši im nove zvučne apstrakcije ovaj puta prilagođene za adekvatnu živu realizaciju. Ono što je njih inače mnogo ograničavalo na koncertima bila je nerazmjernost studijske produkcije koju nisu mogli prenesti na živu svirku s obzirom da im je uvijek manjkao odgovarajući ton majstor (htjeli su John Calea iz The Velvet Underground, ali on nije mario za njih i dobro se zeznuo), magnetofonski samplovi i čisti dub tretman, no ovdje su to s Epworthom inteligentno riješili klavijaturama i digitalnim dodacima koji se sasvim lako mogu reproducirati s pripadajuće matrice i pomoćnih sredstava s kojima se Stewart obilato služio, a i u tančine ih prostudirao nakon razlaza benda u mnogim svojim frakcijama.
Naslovna "Citizen zombie" odmah u uvodu udara tromijim industrial-dubom kao povratak na period The Maffia benda koji je praktički bio idealan produžetak The Pop Group, a nakon rasplesanog singla "Mad truth" fabula se nastavlja s emotivnom "Nowhere girl" u vrlo lijepoj psihodeličnoj trip-hop/dub baladi i prvom korijenskom post-punk/funku "Shadow child" nabijenom elektronikom i sampliranim gudačima. Ritmički se šara od malčice bržih i umjerenih sve do tromih tempova, pa se tako izmjenjuju "The immaculate deception" s noiserskom gitarom Gareth Sagera (i Stewartovim vokalnim egzibicijama a'la Throbbing Gristle u kojima prednost ipak dobiva Stewart kao otac takvog vokaliziranja), zatim još jedan rasplesani funk "S.O.P.H.I.A." (sasvim moguće novi singl) u kojoj se ljubavne emocije sofisticirano protežu u nihilizam "Box 9" koji vrlo zorno prikazuje što su sve Bloc Party maznuli s njihova dva albuma (a i kompilacije "We Are Time", 1980., reizdane koncem 2014.). 'Stvari više neće biti kao što su bile' naoko je plitak stih refrena, no priča o stvaranju monstera prilikom otvaranja poštanskog sandučića aludiraju na sasvim drugačiji rasplet događaja koji se nastavlja u programatskoj "Nations" popraćenoj prastarinskom ritam mašinom i proto synth-pop elementima a'la Suicide gdje je vitalni oslonac kritička naracija o općenitom pomahnitalom stanju u društvenom svjetonazoru dovedena do gorke optužbe da na ovome svijetu mnogo toga ne valja i da će takva poruka biti uništena u roku od 10 sekundi. Ne treba niti navoditi zašto... Vrlo bijesna "St.Outrageous" još je jedan prilog neurotično teškom raspoloženju kao da je isplivala iz P.I.L.-ovog "Metal Box" (a opet, zna se tko je kome krao ideje), dok su dvije zadnje "Ages of miracles" i posve lagana "Echelon" daleko mekše u zvučnoj stilizaciji s dubovima i baladičnim izdanjem, no ne nedostaje im provokacija na predrasude, praznovjerja i gluparije koje samo ljudski um može proizvesti banalnim (a i lakomislenim) razmišljanjem 'da će jednom biti bolje'. Kako emotivno, tako i ekonomski.

Da li je ovo album vrijedan istinske pažnje koji se očekivao i previše dugo? Jednostavno - jeste. Nije zabrazdio u eskapizam stare slave koju bend u vrijeme svojeg postojanja ionako nije niti imao, već nastavlja karijeru drastično drugačijeg, posve alternativnog stava koji je i za današnje pojmove avangardan kada se smatra da u rocku više ništa ne može biti dovoljno uzbudljivo, a još ponajmanje novo. Vrtoglavo krivuda kroz klasičnih 40 minuta, onih starinskih vinilnih, taman toliko da održava koncentraciju u svakoj sekundi iz pjesme u pjesmu. Nema nikakvih nedokučivih apstrakcija 'što, kako i zašto' jer je Stewart vrlo dovitljivo ukomponirao lirske figure na vrlo zahtjevnom terenu koji ga ionako oduvijek izaziva i privlači eksperimentima u svrhu pojačavanja dojmova, a to što su pjesme provučene kroz 'pop' filter Epwortha nimalo ne treba brinuti jer su The Pop Group oduvijek željeli biti pop bend nalik na Kool And The Gang, a ispali su, sticajem okolnosti, sasvim drugačiji. Avangarda u ovome slučaju nije zakinuta za još jedno epohalno važno djelo jednog od najvažnijih i najvrijednijih imena iz razdoblja post-punk ere. Treba samo uroniti u dubinu 'zombi stanovnika' i prokljuviti će se, kako za koga, suština ove civilizacije osuđene na propast. Veličanstveno ostvarenje!

Naslovi: 1.Citizen zombie, 2.Mad truth, 3.Nowhere girl, 4.Shadow child, 5.The immaculate deception, 6.S.O.P.H.I.A., 7.Box 9, 8.Nations, 9.St.Outrageous, 10.Age of miracles, 11.Echelon

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 06/02/2015