Da će nešto krenuti sumnjivim tokom dalo se naslutiti nepotrebnim live zapisom "The Boys Whose Head Exploded" objavljenim u proljeće 2016. na kome su se pojavile stare snimke iz 1980 i to u čišćim 'pop' formatima gdje Gareth Sager nije mnogo eksperimentirao i noiseom 'rašpao' gitaru. Taj inače prvi službeni live album navukao je okruženje nesigurnog amfiteatra nad bend koji je bio znan po ekscentrizmu i neurozama, te provokativnim nastupima na rubu politički organiziranog skupa s trganjem živaca auditorija koji ih je znao izvrijeđati, a nekoliko puta i potjerati s pozornice. Na njemu, ako ga niste imali prilike čuti, nalaze se live adaptacije dubova i daleko mekših varijanti čuvenih hitova "We are all prostitutes", "Blind faith", "Feed the hungry" i "How much longer" s kojih su gotovo skinute (izbrisane ili uopće nisu odsvirane) sve neurotične dionice što inače krase originale. The Pop Group su, kao što se zna, ostvarili jedan od najljepših i najdojmljivijih reuniona s povratničkim albumom "Citizen Zombie" (2015) u punoj formi s kojom su potvrdili svoj zacementirani status avangardnih post-punk/funk inovatora i legendi. Bio je to album bez prigovora. I sad, umjesto da nastave u tom stilu, nešto se radikalno promijenilo: nastupi na velikim festivalima pred tisućama gledatelja i vrlo dobro posjećena promotivna turneja zatitrale su im pred očima. Porasli su apetiti, a nivo stvarateljstva se kompresirao očito u onaj obzor koji bi publiku najviše mogao interesirati - pop kakav nikad do sada nisu radili, pop koji bi im po prvi puta u karijeri mogao donijeti plasman na oficijelne top-liste i opravdati prvi dio imena benda koji nikada nije bio 'pop grupa'. Ne treba biti osobito bistar da se razluče te vitalne postavke ovog drugog povratničkog albuma za kojeg je pozvan stari poznanik Dennis Bovell koji im je producirao čuveni debi "Y" 1979., te iznenađujući pridošlica za miks-pultom Hank Shocklee iz The Bomb Squad što je znao raditi s Public Enemy. Oni su bendu dali crnačku nijansu odbacivši sve ono, hm, standardno i gitaristički ekscentrično iz njihovog opusa usmjerivši se na prihvatljivu istraživačku sferu kurentnih trendova poput dubstepa, r'n'b-ija i IDM-a protežirajući elektronsku potku s mnogo synthova, pratećih ženskih vokala i sofisticiranih čestica što u slučaju bubnjara Bruce Smitha djeluju poput ritam mašina, programa i elektronskih bubnjeva. Ti sami studijski performansi daleko više bi pristajali prvom dijelu Mark Stewartove solo karijere s bendom The Maffia kada je istraživao mogućnosti spajanja industriala i hip-hopa. A na svu sreću, jedino prepoznatljivo što je ostalo jest njegov hrapavi i bijesno-vriskavi tenor vokal u neprekidnim fade-in/fade-out izmjenama, te angažirana lirika u vrlo kratkim i otrovnim stihovima o borbi protiv korupcije i nepravde s vatrenim proklamacijama o našoj kulturi i ljudima koji je kontroliraju, ali se čini da je podnesena ostavka na preokupacije oko apokalipse modernog društva i vladajuće ergele rezultiravši nevjerojatno opuštenim albumom punim samohvale i veličanja autorske slobode da umjetnik radi što god želi. Hm, da li je to baš tako?



Od pjesme do pjesme redaju se producentski štosevi: "Instant halo" još uvijek ima dozu eksperimentalnosti, ali u pozadinskim elektronskim efektima, no kao kompletna pjesma ne ulijeva osobito povjerenje svojim jednostavnim gabaritima. "City of eyes" se u svojem rasplesanom elektronskom funku s metaliziranom gitarom u slow-motionu kotrlja u umjerenom tempu, nedovoljno brzom i agresivnom za njihove klasične postavke, "Michael 13", "War inc." i "Days like this" odlaze u kombinaciju laganog trip-hop/dubstepa s time da se ova posljednjenavedena doima nezavršenom i vrlo praznom, potom u plesnom disco-dubu "Pure ones" je zaobiđeno dominantnije učešće gitare na račun synth melodije, a tek donekle na svoju punk-funk fazu podsjećaju u vrlo mirnoj i skuliranoj "Little town". Najbolje rezultate daje elektronski singl "Zipperface" što je, nažalost jedini 'full' napucani komad i posljednji "Burn your flag" s programatski-političkom parolom. No, da se bend ovdje uspio nasvirati kao kompaktna družina muzičara nikako se ne može reći. Tko zna šta se to sve nije izbacilo iz producentskog finalnog miksa osim resko-zveketavih gitara: mnogo toga je ovdje zamijenjeno elektronikom ne odražavajući koncertnu karakteristiku benda sa 'žicama i palicama'. Ali da nisu sposobni vladati suvremenom tehnologijom ne može im se predbaciti. Jer je i sama nit vodilja 'medenog mjeseca' iliti 'bračnog putovanja na Mars' po riječima Stewarta stav protiv manufakture opće mržnje s nadzvučnom brzinom putovanja u distopijsku budućnost punu izvanzemaljskih susreta i SF uspavanki. Međutim, ta fabula koliko god da stoji na svome futurističko-avangardnome mjestu nema zvučno-stilsku žestinu i onu neophodnu pogibeljnost da obrani ili potvrdi dva epohalna prva albuma i sjajan povratnički "Citizen Zombie". Više se svodi na dramaturški izrežiranu produkcijsku dosadu nego li na inovantnost. Još uvijek tu ima žara i ponešto tinjajuće vatrice, ali manjka ona kalorična energija suhe bristolske drvarnice i britanskog ugljena da razbukta plamen na širokoj razini. Diskoteke, klubovi i radijski eter su zadovoljeni, a fanovi koji ih znaju po egzibicijama i nevjerojatnim sviračko-aranžmanskim potezima mogu biti vidno razočarani.

Naslovi: 1.Instant halo, 2.City of eyes, 3.Michael 13, 4.War inc., 5.Pure ones, 6.Little town, 7.Days like these, 8.Zipperface, 9.Heaven?, 10.Burn your flag

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/11/2016