Povratak Cabaret Voltaire je dobrodošao u kriznom trenutku svjetske globalne demencije i apokaliptičnog raspoloženja. Prvo s albumom, pa su slijedila 2 EP-ija, a evo nakon tog prvog povratničkog albuma i drugog dugosvirajućeg, ali u instrumentalnom izdanju. I nije, ako ste pomislili instrumentalna varijanta "Shadow of Fear", dapače, nema mnogo veze s njime niti u zvučnom, a niti u stilskom obliku. Riječ je o samo jednoj, 50 minuta dugačkoj kompoziciji uronjenoj u vrlo brzi drone, dakako, elektronski gdje Richard H. Kirk u valovitim periodima izmjenjuje minimalističke staccato repeticije s pozadinskim šumovima, škripovima, brumovima, halovima, turbulentno mračnim harmonijama što neprekidno ukazuju na strahove, paranoje i upozorenja s morbidnim horror ugođajem neprekidnutog niza loših eminemcija obrušavajući se na društveni i humanistički nered. Protkaju se u tome i snimci s konkretnih lokacija poput odjeka gradske atmosfere, praznih perona podzemne željeznice, praznih ulica, kilometara praznih prostora ganjajući dramatiku na samotnjaštvo i depresiju.



S glazbene strane je pretjerao upotrebom jednog te istog akorda kojeg repetira staccatima čak niti ne mijenjajući oktavu; ha, valjda i namjerno stvarajući osjećaj odbrojavanja vremena koje je još preostalo. Sumorna slika ne upućuje na ništa pozitivno i optimistično, ionako je kroz ranu karijeru malo toga kod njega imalo zrake svijetlosti, sve što se čak i preuranjeno prikazivalo kroz pesimizam, mrakove i prizivanje zagrobnog života, ovdje je utkano u potpuno opravdani koncept, sjetite se EP-ija "Three Mantras" (1980, UK indie no.10) ili brojnih eksperimentalnih radova porazbacanih što po tadašnjim audio kasetama, a što po kompozicijama s albuma ili B-stranama singlova, kao i popunama EP-ijeva sa čudnovatim ambijentalno-eksperimentalnim eskapadama.

Ovdje je to transplantirano u daleko koherentniju elektronsku minimalistički uređenu simfoniju bez ijednog odjeka ritam mašine ili bilo kakvih naznaka plesnog tempa. Psihodelično, hipnotički, kozmički, mnogo brže od uobičajenog drone pristupa s neprestanim valunzima valovito raspoređenih pratećih efekata može u potpunosti nadomjestiti tu poprilično zaboravljenu i ne baš tako omiljenu fazu benda nesumnjivo namjenjenu u ovome slučaju prvenstveno starim fanovima dokazujući da u starome Kirku ima još uvijek fitilja za mračne eksperimente i stvaranje neugodne atmosfere pa makar novi naraštaji ovo smatrali trance technom bez ritmičke pratnje.

Naslovi: 1.Dekadrone

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/03/2021