Prije nego li se itko nadao, Mark Stewart je samo nekoliko mjeseci nakon posljednjeg albuma "Politics Of Envy" objavio novi, osmi po redu potpisan njegovim punim imenom. Izašao je taman uoči Nove 2013. godine, no nije riječ o nikakvom 'novom' materijalu, već o preradama pjesama s prethodnog albuma.

Većina pjesama je dobila nova imena i sve su manje-više remiksirane u dub varijantama, njegovom omiljenom teritoriju otkako je rasformiran The Pop Group. Neke su nafilane industrial/electro elementima uz klasične Markove fade-in/ fade-out vokale, u nekima su tekstovi djelomično promijenjeni ili posve potisnuti u background, pa čak i izbačeni, a kao što je to bio slučaj i s originalima, u čak 7 naslova je pozvao goste, uglavnom one iste. Redom, tu su Nik Void, gitarist iz benda Factory Floor u funkciji vokaliste, Keith Levene (gitara, ex-P.I.L.), Lee Scratch Perry, Xacute, Daddy G (Massive Attack), legendarni glumac Kenneth Anger (theremin), Richard Hell (vokal), te iznenađenje ili ne, kompletna postava Primal Scream koja je napravila reggae/dub "Attack dog", novu varijantu singla "Autonomia" uvrnutog do neprepoznatljivosti.

Album je u osnovi samo eksperiment kojim je Mark pokazao višesmjernost svoje glazbe za koju s pravom kaže da mu je tokom protekle 3 decenije drsko pokradena, iskopirana, osakaćena, opljačkana, a avangardni pristup i inovacije koje redovito isporučuje, pretvorene su u sramotne mainstream manipulacije na kojima su svi osim njega zaradili ogromno bogatstvo. Tvrdi da je ovo jedan vid njegove osvete hiper produkciji kojoj je pokazao zube pitajući 'a šta ćete mi sada ukrasti?'. Naime, većina prerada je prilično neprohodna i zarobljena u ekstravaganciju i eksperimente koje su radili najveći majstori dubova i remikseva bez pada osnovnog indeksa vrijednosti. Stoga je i promijenio sam naziv albuma s 'politika zavisti' u 'istjerivanje zavisti' gdje je ona literarna strana originala većinom potisnuta na konto vrlo teških dekonstrukcija u koje će se malo tko iz mainstreama upuštati.

Prvi dio albuma donosi tri plesne stvari - "Babycino" je dobila novi electro/dub oblik (prije je bio slatkasti synth-pop "Baby bourgeois" s vokalom lijepe Nicole Bottazi), singl "Sexorcist" izniknuo iz "Stereotype" (obje sa Nik Voidom) pretvorio se u rafiniranu i suvremenu post-punk indietronicu uz vrlo interesantan šmekerski gothic video-spot, a "Gustav says dub" sada je bijesni i teški psycho-disco funk.



Od naredne "Method to the madness dub" počinju neobične eksperimentarije, aritmije, de-kompozicijski ispadi i cijelo čudo šamaranja po svemu i svačemu. Od reggae tempova, psihodelije, ambijenta, prastare dub ostavštine, industrial efekata, šumova, lomova frekvencija, scratcheva, 'ćaknutog' dubstepa u "Want version feat. Factory Floor"... Taj poremećeni kaos upotpunjuje tromi politički dubstep "Mirror wars feat. Lee Scratch Perry & Xacute" (ranije se zvala "Gang war") iz kojeg je gotovo kompletno izbačena lirika, no zato je prateći video-spot jasan. U njemu se nalaze amaterski snimci uličnih nereda po Britaniji uzrokovanih općim nezadovoljstvom povodom velikih ekonomskih prevara i financijskih malverzacija na račun Olimpijskih igara održanih u Londonu 2012. godine. Malo šta od toga je uspjelo 'procuriti' na zvaničnim TV postajama i dospjeti u svijetski eter...



Zadnji dio materijala se djelomično vraća u plesni tempo, mada Bowieva "Letter (full of tears) feat. Keith Levene" ovdje djeluje kao površan i plitak komad u svega 2 i pol minute. Ona verzija sa prethodnog albuma je bila daleko konkretnija, dok ova tek služi za popunu prostora. Izgleda da s njom jedino nisu znali šta da naprave, pa je Levene odsvirao teški repetativni funk bas uz tromi tempo koji, uzgred rečeno, ne služi ničemu. No, zato se Daddy G dobro naigrao s eksperimentima kroz "Apocalypse dub" potisnuvši tempove i izbacivši u prvi plan minimalističke synth valove. Posljednja "Killswitch feat. Kenneth Anger & Richard Hell" je neobična kombinacija duba, folka i industriala sa trijumfalnim refrenom i mogla bi poslužiti kao naredni singl.

Da Mark nije precizirano naveo kako je ovo obrađeni i remiksirani album, teško da bi to otkrili i njegovi najvjerniji fanovi. Može se zaključiti tek preko nekolicine pjesama da se radi o novim verzijama, no najveći dio materijala je posve neprepoznatljiv i s originalima ga vežu tek neke sitnice koje se otkrivaju paralelnim usporedbama. Album kao takav može stajati i zasebno u njegovoj diskografiji dosežući u nekim elementima i visoke atribute avangardnih sklonosti kakve su imali prva dva albuma sa bendom The Maffia iz 1983. i 1985. Interesantan eksperiment.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/01/2013