Umjesto dugoočekivanog povratničkog The Pop Group albuma koji je trebao biti objavljen još 2010. (zbilja, šta je s time?), njihov frontmen Mark Stewart je izdao svoj novi solo rad, osmi po redu.

Pomalo je tugaljivo pogledati unazad: nakon razlaza utjecajnog, ali i bezuspješnog The Pop Group, sve ono što je Mark napravio u solo karijeri (a i ostatak ekipe preko kratkotrajnih Rip Rig And Panic), da su bez obzira na avangardnu strukturu, svi kasniji radovi ostali sasvim neprimijećeni. Mark je imao nekoliko uspješnica tokom druge polovine 80-ih, singlove "Hypnotised" (1985, UK-indie no.5), "Tackhead" (1986, UK-indie no.31) i "This is stranger than love" (1987, UK-indie no.7), te dva izuzetna albuma "As The Veneer Of Democracy Starts To Fade" (1985, UK-indie no.3) i "Mark Stewart" (1987, UK-indie no.5). Doduše, on je u underground kulturi jednako značajan kao The Rolling Stones ili The Beatles za mainstream, utjecao je na pojavu trip-hopa svojom vizionarskom industrial etikom u kojoj je spajao hip-hop, noise, elektroniku, samplove i eksperimente, mnogo je progresivnog učinio za razvoj EBM i klasične industrial i ine post-electro scene, ali s vremenom se ovaj glazbenik kad-tad morao vinuti u zvijezde ili barem dosegnuti neki pristojniji status poput Throbbing Gristle, The Fall, Einsturzende Neubauten, ako ne i Nick Cavea. No, to se nikad nije desilo. Možda je svima još najbolje ostao upamćen kao pjevač koji je uvijek nosio maramu preko ustiju poput pljačkaša...

Nakon dva neuspješna albuma "Metatron" (1990) koji mu je trebao biti 'tour de force' i "Control Data" (1996), Mute Records mu je otkazao ugovor i on se jednostavno našao na početku, upravo ondje gdje je kretao sa školskim prijateljima daleke 1976/7 kada su The Pop Group tražili studio, producenta, snimatelja i etiketu koja će biti voljna raditi s njima neobične avanture s kojima su za sve vijeke vjekova zadužili post-punk, reggae, dub, funk i eksperimentalni rock.

Dugo se dvoumio odgađajući svoj povratak tek 9 godina kasnije sa remiksiranim albumom "Kiss The Future" (2005) i pravim povratničkim "Edit" (2008), no stvari su se potpuno spetljale i neslavno propale zbog apsolutno promašenog marketinga etiketa Soul Jazz i Crippled Dick Hot Wax koje očito nisu niti malo uložile čak ni na najjednostavniju promociju. Albumi su bili vrlo teško nabavljivi, štampani su u minornim tiražima i sa zakašnjenjem od nekoliko godina su pristizali do potencijalnog slušateljstva.



Atmosferu je našpanao ponovnim okupljanjem The Pop Group 2010. godine održavši nekoliko odličnih koncerata obećavši povratnički album benda koji je iza sebe ostavio samo 2 studijska remek-djela, 2 kompilacije i 2 posthumna live zapisa. No, kako od The Pop Group, barem za sada nema ništa i tko zna šta se sve dešavalo u protekle dvije godine (čak na oficijelnom webu nisu ostavili ama baš nikakav komentar), Mark se odlučio za najkomercijalniji potez karijere - snimio je solo album sa cijelim nizom glazbenika među kojima su članovi Primal Scream, The Stone Roses, The Raincoats, te legendarni glumac Kenneth Anger (theremin), čuveni Lee Scratch Perry (vokal), proto-punker Richard Hell (vokal), gitarist Keith Levene (P.I.L.) i Martin Glover Youth (Killing Joke, Orbital) koji je najviše pomogao kao basist, gitarist, klavijaturist, prateći vokalist, aranžer i kompozitor nekih pjesama.

Druga stvar, ne baš idealna, jest da je gotovo sve pjesme prepustio gostima da ih sami napišu, a jedna je i obrada David Bowiea, vrlo mračna, ambijentalna i eksperimentalno uspjela "Letter to Hermoine" sa davnog albuma "Space Oddity" iz 1969. godine (a ruku na srce, ovdje zvuči kao iz Bowieve ambijentalne 'berlinske' faze). Nadalje, gotovo sve skladbe mu pjevaju gosti, on se tu i tamo pojavljuje u ulozi vodećeg vokala i na koncu konca, od Mark Stewartovog istraživačkog i avangardnog senzibiliteta se nije dobilo mnogo. Ne barem onoliko koliko bi se očekivalo.

Ali daleko od toga da je "The Politics Of Envy" nekakav promašaj. Ne, ovo je ustvari savršen komercijalan album koji vjerojatno nikada neće postati komercijalan; kao ovakav trebao je biti napravljen sredinom 80-ih ili barem početkom 90-ih kada mu se karijera rušila u bezdan zaborava.

Pjesme, njih 11, mogu zadovoljiti neke Stewartove standarde, mada se mora primijetiti da je s mnogo kompromisa ušao u njih bez nekog izrazitijeg ekscentrizma, političkog angažmana i eksperimentalno-istraživačkog pristupa. Reklo bi se, prepustio se struji da ga nosi, a on u principu nikad nije bio oportunist.

Uvodna "Vanity kills" (vokal Richard Hell) i "Want" (vokal Nik Void, gitarist iz benda Factory Floor) su sasvim pristojni dubstep komadi začinjeni industrialom. Troma "Gang war" (sa Lee Perryijem) je očekivani dub-reggae s malčice jačim političkim akcentom oko Hezbolaha, Hamasa, Chaveza, zatvora, mitskog Babylona i radikalnih zavrzlami sa vječitom borbom za slobodu. Najplesniji komad "Autonomia" (vokal Bobby Gillespie) je taman idealan Primal Scream rock-psycho kakav se očekuje na novom albumu, a "Gustav says" (sa Catholic Girls i Penny Rimbaudom) potpuno neočekivani rasplesani gothic EBM/ agropop kakav se recimo sasvim komotno uklapa u opus izvođača u rasponu od VNV Nation, Yello do Hercules And Love Affair, pa čak i Pet Shop Boys i Depeche Mode. Jedan veliki 'spust' uobličen je u "Baby bourgeois" (vokal lijepe Nicole Bottazi), vozećem dance/electro-pop pjesmuljku koji zvuči kao zadnji otpadak The Human League, da ne kažem Madonne, ali ako su ovo Markovi sadašnji aduti i pucanje na komercijalu, mora se priznati da su vrlo hrabri potezi. Daleko mračniji ugođaj, nalik na industrial Gary Numana i novosadskih DreDDup utkan je u "Method to the madness", ponovno sa Nik Voidom, koji je usput, radio neke zajedničke koncerte sa Chris & Cosey, polovinom Throbbing Gristle. Pjesma ima jedan od ponajboljih stihova koji još i najjasnije opisuju ovaj čitav album: 'postoji metoda ludila/ kao što postoji razlog ovih rima - jedinstvenog oružja za savršeni plač'. Interesantno, jedan od čak 5 potpisnika ove pjesme je i Vernon Reid, gitarist Living Colour. Završni dio albuma je također vrlo mračan - Stewart je u suradnji sa Daddy G-ijem (iz Massive Attack) i Little Royem, starim Jamaica-sound lo-fi suradnikom Lee Perryija napravio vrlo dobru "Apocalypse hotel", jednu od rijetkih na kojoj nije ugostio nikakvog vokalistu, te se potpuno oslobodio u jezgroviti trip-hop sa electro-industrial elementima, onako kako je to radio još sredinom 80-ih godina kada je bio prethodnica svim 'massivcima' i ekipi iz Bristola.

Posljednja pjesma "Stereotype" (opet sa Nik Voidom) kao 'outro' taman sjedne sa svojim plesnim tempom, indie-rock/electro štimungom, prepoznatljivim gitarskim psycho 'nadrkavanjima' Keith Levenea poput neke mješavine P.I.L., Primal Scream, pa čak i The Chemical Brothers i Notwist, te zavodljivim himničnim arijama 'aha, aha, aha, aha, aha'... No po njoj, kao i po većini skladbi, oni manje upućeni u rad Mark Stewarta nikad ne bi mogli zaključiti šta je sve ovaj utjecajan i znameniti autor (pro)pustio svim ovim gostima na uštrb vlastitog kreativnog integriteta.

Naravno, onima koji ne znaju šta je kadra učiniti ovaj izuzetan ekscentrik, ovaj album će odjeknuti kao nešto posve novo i svježe, ali u globalu gledajući, ovo je njegov najpitkiji i najprohodniji album sa cijelim nizom štancanih hitova za diskoteke, darkere, indie-electro/rock i industrial publiku 21. stoljeća.

Još valja napomenuti da je ranije objavljen singl "Children of the revolution/ Nothing is sacred" sa basistom The Pop Group - Dan Catsisom, potom The Bug, Evom Libertine (iz Crass) i Slope (iz benda Berlin) pomalo zaprepastio svojim plesnim ugođajem. Te pjesme se ne nalaze na albumu, no one su, sada je potpuno jasno, pokazale da se Mark definitivno okrenuo pop glazbi mada ona, kažem, ovdje djeluje još uvijek alternativno i dovoljno primamljivo za sve one koji su spremni doživjeti nešto novo i zanimljivo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/04/2012