Definitivno je jasno da se upute za hvatanje i susrete s duhovima više neće dobiti na quija board ploči, ko' što bješe na onome odličnom drugom albumu "Directions To See A Ghosts" (na terapiji dobio 9/10 !) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5036 iz daleke 2008. godine kada su uz White Hills bili jedni od najugodnijih iznenađenja novog psihodeličnog rocka. U doba pandemije su izvukli živi snimak koncerta baš upravo iz te najbolje faze "Live At Levitation" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30661 obećavši nastavak snažnih disorzija i psihodelije, no evo što se dobilo: čak dvostruki CD od skoro 60 minuta s 15 novih pjesama, ali uzalud. To nije onaj stari moćan otkačen i hrabar eksperimentalni stroj što se ne plaši odlebditi u nepoznato, Alex Maas pjeva sneno ko' Ian Brown kome je slon prdnuo u uho, a sve pjesme su gotovo jednake nalik jedna drugoj ko' jaje jajetu. Psihodelije i dalje ima u neograničenim količinama, pazilo se na produkciju, blage halove, reverbe, odmjerene stiskove na distorziju i dakako na muzikalnost koja je u okvirima standardnog pop formata s tek malim otklonima, gotovo nezamjetnih u gordoj želji da se pomire stare tenzije ludih, napušenih, LSD-om, te gljivama nadahnutih prohujalih vremena sa suvremenim indie načelima glumatajuće umivenosti, tja, problem je u tome što ova ekipa pošto-poto radi stupidno benave pjesme nalik na The Beatles, The Byrds i Jefferson Airplane, a to u 21. stoljeću, eh, kome treba, zna se. I ne bih o tome...



U ovakvim kreativnim kompromisima su fulali glavni zadatak bez obzira na komercijalni odjek. Napravili su solidan zvuk izvukavši stare metuzaleme iz naftalina, njihove mnoge štoseve, dodali John Leckijeve producentske fore The Stone Roses debija www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=300 i www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6884 i onih nekoliko čuvenih singlova "I wanna be adore", "Made of stone" i zasebnog "Fools gold", te ih ukalupili u vlastitu šprancu oko uobičajeno aktualnih tema okoliša, pandemije i političkih prevrata aludirajući na 'divljinu zrcala' kao obmane lukavstva i mnogih vještina dezinformiranja zbunjujući i sebe, a i auditorij u lošem raspoznavanju stvarnosti. Ustvari, ovdje se Maas gotovo posve zagubio u autorskom legitimitetu, posebice jer nešto želi reći i o Ruskoj invaziji na Ukrajinu, ali što on uopće iz američke perspektive zna o tome. Ništa, tek onoliko koliko je možda nešto učio u školi, ako jeste, da je Ukrajina bila dio Sovjetskog Saveza, njima mrskog, najvećeg neprijatelja.



Pjesme su vrlo kratke uvijene u pop formate do 4, eventualnuo tu i tamo do 5 minuta. Kolekcija su zbunjenih lirskih pasaža što bi trebali insinuirati na psihodelične figure stihova u sklopu ne osobito guste baraže uglavnom umjerenih tempova u fluidnim protocima, točnije, kada se ne obraća previše pažnje na njegove velike zablude i poneke zgodne cake (usput, humor mu je na nivou zagubljenog štrebera koji ne zna niti vic ispričati da bi izazvao smijeh), onda to i nekako funkcionira za onaj osnovni laid-back čeprkanja po daleko boljoj prošlosti benda s jasnim ciljem da se zapitate zašto ste ih uopće zavoljeli hvatajući u zamku prohujalih godina. A tu se onda nalaze kojekakve sličnosti s mrtvim herojima poput 13th Floor Elevators, čak sve do The Eagles, a to je na žalost, kako mi jednom reče njihov nekadašnji sugrađanin iz Austina, čuveni David Yow (ex-The Jesus Lizard, ex-Qui), već podosta dugo neaktivan u glazbi preorjentiravši se na film, da ovakvih bendova u njegovom selu ima previše što se trude nešto reći o nečemu, ali ne znaju pravo stanje stvari od čega početi, kako nastaviti i gdje završiti.

Naslovi: 1.Without a trace, 2.History of the future, 3.Empires falling, 4.El Jardin, 5.La pared ( Govt. Wall blues), 6.Firefly, 7.Make it know, 8.The river, 9.Wilderness of the mirrors, 10.Here & now, 11.100 flowers of paracusia, 12.A valk on the outside, 13.Vermillion eyes, 14.Icon, 15.Suffocation

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/10/2022