Teksaški psycho rockeri iz Austina po prvi puta u karijeri domogli su se pozicije na zvaničnoj listi najprodavanijih američkih albuma (no.52). Ovo je njihova žetva, a kakva će biti iduća teško je prognozirati. Ova sjetva je vrlo loša.

Prekinuvši još prije dvije godine ugovor sa Light In The Attic etiketom, nakratko su bili u Suretone (label Interscope Records), a naposljetku prešli u Blue Horizon shvativši da tek sada mogu očekivati neke opipljivije rezultate. No, za njihov uspjeh najzaslužniji je glumac Kevin Bacon koji ih je prvi otkrio uključivši ih na soundtrack svojeg filma "Death Sentence" 2007. Nedugo nakon prošlog odličnog drugog albuma "Directions To See A Ghosts" (2008, na terapiji dobio devetku) naveliko su se za njihove pjesme počele zanimati TV kuće, pa se tako dobar dio kompozicija, osobito sa drugog albuma pronašlo po raznim emisijama. Gotovo čitav opus albuma iskoristio je The History Channel u dokumentarcu "Manson" (2009), a neke od pjesama, poput stare "Young men dead" korištene su u TV seriji "St. Pierre vs. Hardy" što je naveliko otvorilo vrata bandu ka najširem krugu publike. A nije niti naodmet ne spomenuti da je Billboard stavio njihov folder na čelno mjesto novosti gdje ih je držao punih mjesec dana, tako da im se nakon svega 5 godina karijere zaista osmjehnula nevjerojatna, a moguće i sasvim neočekivana sreća kakvu nisu priželjkivali niti u najoptimističnijim sanjarenjima. Ali...

Međutim, nakon prelaska u Blue Horizon počinje ona standardna priča kada je band silom prilika prisiljen napustiti underground korijene i biva podvrgnut reformi mašinerije show-bussinesa. Ovdje su The Black Angels izgubili većinu svojeg autorskog underground kredibiliteta i postali još jednim komercijalno fino popeglanim bandom. Nema više sitara koji je bio zaštitni znak frontmena i vođe Alex Massa (izuzev u kratkoj dionici pjesme "True believers"), nema gustih dimova psihodelije, eksperimenata, čudnovatih pjesama sa duboko potisnutim vokalima i obilatim tremolo distorzijama, ali niti metafizičkih, okultnih i spiritualnih opsesija koje su krasile čudesan "Directions To See A Ghosts" album. Ovo je jedan sasvim drugi band koji još jedine prepoznatljive poveznice ima u utjecajima psihodeličnog rocka 60-ih, ali na posve čist mainstream način. Ustvari, producent Dave Sardy uočio je njihovu očaranost Roky Ericksonom i 13th Floor Elevators, te im je čitav zvuk pretvorio u pravi retrospektivni sadržaj da u nekim momentima zaista zvuče kao da su netom izvađeni iz debelog naftalina 1965-1970. A vokal Massa koji je ranije bio obavijen gustim dimovima psycho-dream ganje sada je posve čist i izbačen u prvi plan, te zvuči nevjerojatno pederasto i ženskasto kao da je uzet iz nekog gnjecavog brit-pop banda. Sve je to u principu još uvijek kreativno i zanimljivo, no i sa drugog planeta je jasno da to jednostavno više nije onaj psihodelično eksperimentalni underground stroj, već band koji danas ima komercijalne retro pjesme s blago doziranim (i producentski strogo odmjerenim) primjesama psihodelije. Sve pjesme su uglavnom bazirane na tri osnovna elementa - melodičnosti, jednostavnim tekstovima i kratkim klasičnim uvod-refren-solo obrascima s kojima potpuno odudaraju od prethodna dva albuma, a naposljetku, tu su dvije tipične The Beatles kompozicije "Sunday afternoon" i hit-singl "Telephone" u surf-twist ritmu koji iznosi svega dvije minute. Osim toga Mass je postavljen isključivo kao vokalist bez učešća svojih gitarskih i klavijaturističkih ekspresija čime je potpuno oduzeta kreativna moć ovom ne tako davno vrlo magičnom sastavu. I sad je nastao jedan veliki problem kada dojučerašnji underground band svira komercijalne pjesme kakve vjerojatno prije samo dvije godine nije htio raditi. Onome tko nije slušao prethodna dva albuma, pjesme "Bad vibrations", "Haunting at 1300 McKinley", "River of blood", "Entrance song" i "Phosphene dream" mogu djelovati kao stanoviti psihodelični indie-rock, ali uzmimo li samo za primjer skladbe "Never/ ever" ili 20 minuta dugačku "Snake in the grass" s prethodnog albuma, razlika između današnjeg komercijalnog štiha i nekadašnjeg undergrounda je ogromna. Nije da "Phosphene Dream" ne valja ništa, ali prebrzo je došao bez ikakve postepene stilske promijene. Čak mu je i tajming oduzet; "Directions To See A Ghosts" iznosio je punih 70 minuta, dok je "Phosphene Dream" sabijen u neoprostivo kratkih 36 minuta.

Magija je nestala u komercijalnom formatu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/10/2010