Crnim anđelima je uspjelo ono što malo kojem bendu uspije - vratili su se donekle u staru formu nakon vrlo lošeg i striktno komercijalno postavljenog prethodnog albuma "Phosphene Dream" (2010). Nije da je ovaj 'povratak' u onu punu snagu kakvom su očaravali na odličnom drugom albumu "Directions To See A Ghosts" (2008), ali je spram očajnog prethodnika više nego dobrodošao most komercijalnog kompromisa i kreativno jake okosnice koju u bendu čine glavni vokalist i multinstrumentalist Alex Maas, te meštar na žicama Christian Bland. Na ovom albumu su ponovno vratili i onaj stari, specifični zvuk psihodeličnih klavijatura koje umnogome podsjećaju na kombinaciju The Doors - The Stranglers, a premda je potpisan kao jedan od učesnika, Nate Ryan (gitara, bas, bubnjevi) više nije u postavi tako da bend sada funkcionira kao četverac sa Stephanie Baileyom (bubnjevi, bas) i Kyle Huntom (klavijature, bas, gitara, udaraljke).

Jasno je da su prelaskom na etiketu Blue Horizon morali odbaciti mnoštvo underground manira, eksperimenata, maglovitih psihodelija i gustih distorzija (a i dugačkih kompozicija), no evo, nakon pomalo tragičnog, ali vrlo uspješnog prethodnika s kojim su ih možda mnogi i prerano otpisali, oni su kao bend potpuno sazreli i kao instrumentalisti, a i kao autori koji mogu i znaju ponuditi solidnu kolekciju dovoljno primamljivih i istovremeno i kreativnih pjesama. Također su se i lirski vratili u psihodeličnu groznicu snova, tamnih preokupacija, horrora, košmara i životnih tragedija od kojih se svakako izdvaja masakr u koloradskom Aurora Theateru 2012. godine opisan u snažnoj pjesmi "Don't play with guns" što pokazuje sposobnost benda za borbu protiv političke nekorektnosti. Pjesma je ujedno i prvi singl skinut s albuma u prilično nejasnoj i zbrkanoj, ali vrlo uspješnoj brujavo-distorziranoj gitarskoj adaptaciji podsjećajući na Pink Floyd "Interstellar overdrive". Interesantno, iznosi nepune 4 minute, ali bend je u nju uspio strpati i klasičan rock obrazac, te obilje eksperimenata i efekata.



Prvi dio albuma je za ljubitelje žestokih anđela, pa se uz navedeni singl ovdje nalaze najjači komadi "Indigo meadow" u The Doors maniru i opaka "Evil things" s primjesama stoner/space-rocka, dok se na ostatku materijala još izdvaja "Always maybe" sa završnim krešendom, te donekle "War on holiday" i poprilično starinska "I hear colors (chromaesthesia)" koja najzornije prikazuje da je najveći dio utjecaja ovdje došao od Syd Barretta i The Velvet Underground. Neke pjesme, daleko laganije još dublje grebu po ostavštini psycho-rocka 60-ih poput "The day", "Love me forever", "You're mine", a osobito završna darkerska laganica "Black isn't black".

Uz posve čist Maasov vokal koji na sreću nije onako gnjecavo patetičan kao na prošlom kreativnom debaklu, ovo je sasvim solidan album koji vraća povjerenje u bend mada je evidentno odustao od dubokih psihodeličnih kreacija. Sve u svemu, ovo je samo solidan rad s pop melodijama ukorijenjenim u ostavštinu legendarnih psihodeličnih ploča. A znamo da The Black Angels mogu to i daleko puno bolje i žešće uraditi samo se nalaze u fazi kada još očito nisu svjesni koliko su komercijalizacijom sadržaja izgubili na kreativnom izrazu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/07/2013