Jest. Šajzeri su se nakon dva simpatična garažna punk ostvarenja "EP" (2017) i debi albuma "Iza naših zidova" (2019) odlučili u pozamašan zahvat ugostivši nekoliko gostiju na vokalima, klavijaturama i gitari. Time su iskočili iz dosadašnjih opskurnih gitara-bubanj-bas gabarita i raširili zvuk što je dobrodošla novina, ali i nespretan gaf. Onaj uobičajen. Nisam bio na njihovoj zagrebačkoj promociji 26. svibnja u Dva Osam, ali s youtube snimaka se vidi da nemaju synth uživo i to je sasvim drugačija pesma. Jer, kao i mnogi na koje sam svojevremeno pizdio, rogoborio i prigovarao, posebno na neke slavne death/black metalce i art-rockere što na studijskim radovima odfrlje i snime čudesa od zvuka, što li sintetike, programa ili dodatnih analognih instrumenata, na koncertima ih nemaju, pa čak niti kao matrice, a jbga, sastavni su dijelovi čitavog diferencijala gibajuće mehanike što u konačnici pred publikom ostavlja sasvim drugačiji dojam. Tja, zašto se uopće snimi nešto što se ne može ili ne želi izvoditi uživo? Samo radi prestiža, tehničke elegancije i šminkerske dopune...



Evo, Šajzeri imaju u ponajboljoj i najenergičnijoj pjesmi "Zavrti me" odlično uklopljen zvuk syntha, onako prodornog kada počnu uvodni taktovi ko da će iskočiti "Devojke" Orgazma sa čuvenog "Lišće prekriva Lisabon", a onda dođeš na koncert i čuješ da nema tog šusa i huka. A takve stvari odbijaju. Snimiš jedno, sviraš drugo, a sve ista pesma... Kako god, nisam pobornik takvih poduhvata, posebice kod ovako mladog i perspektivnog benda koji je napravio sasvim dobar, pitak, slušljiv, potentan i zabavan albumčić.



Uvodna "Polja" s naslovnim pečatom uvodi u široki no-wave/ post-punk/ new-wave spektar Swansa i The Birthday Party s izrazito naglašenim horror klavirom Jovana Sibinovića, inače gitariste i vokaliste, a najkraća "Nestani sa mog ogledala" nije obrada starog hita "Ogledalo" Petra i Zlih Vuka (točnije Petar i Zli Vuci, 1981.) je valjda jedina numera u kojoj nisu dodali nikakav gostujući faktor. I to je skroz okey budući da imaju dostatnu snagu distorzije sa žica. "Strepnja" u hipnotičkoj new-wave koračnici igra na ambijentalno previranje za dance podije uz ponešto staccata i završnog noisea, baladična "Iza ugla" levitira oko vijugavog lajtmotiva u varijaciju neurotičnih Warpaint s jedinog pravog, prvog albuma nakon kojeg su se opake žene počele pretvarati u snene dream-pop zavodnice. Pesmu nosi kompleksniji aranžman s nekoliko uspona i padova, te kraćih eksplozivih petardi, nikako bombi. Tu je još malo sonicyouthovske pop sheme u "Porivi", no Šajzeri se ne odvaljuju u one daleko kreativnije de-kompozicijske frakcije, šteta, jer lirika ima drzak revolt razbijačine i fizičkog okršaja. Troma "Truliš" se kotrlja po dark-waveu s aromom country surfa pogodnog za filmske scene životnog sivila, a završna "Stvarni" u plesnom pop-rocku uz prateći vokal Dunje Mijačić ima potencijalan radiofoničan šmek koji odskače od ostatka materijala. Album je kao ovakav sasvim pristojan i umiven retro s mekanim punk aditivom taman ciljan za indie-rock scenu koja stalno traži nešto novo i uzbudljivo. Tu nema nekog osobitog rock'n'rolla, prljavštine i visokooktanskih derivata s kojima bi zabrinjavali dušebrižnike, te čuvare morala i etike, ali ima zabave uz ponešto tjeskobe i tamnih slutnji.

Naslovi: 1.Polja, 2.Nestani sa mog ogledala, 3.Strepnja, 4.Iza ugla, 5.Zavrti me, 6.Porivi, 7.Truliš, 8.Stvarni

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/06/2022