Skeptik sam bio, mjesecima volje nisam htio uzeti vremena da preslušavam ovaj rad jer sam ponovno očekivao neku monotonu akustičarsku patetiku s obzorom na neka prohujala vremena prošlog stoljeća, užegli i ustajali retro, apatični davež neo-hippyja s country-folk furkom iz kasnih 60-ih i početka 70-ih kad je John Wayne bio isto što su Van Damme, Steven Seagal, Chuck Norris i moderne verzije James Bonda za pučko veselje 21. stoljeća, što čak nije ni americana ili neo-folk (a kamoli neki alternativan, drugačiji pristup), ali kako su me raživcirali neki naši sportaši i sportašice na Olimpijskim igrama u Tokyju uključujući i Novaka Đokovića za kojeg kao pravi ex-Yu Slaven i Hrvat navijam, rekoh sam sebi, ovo je pravi trenutak da se sva frustracija sabije u jedan - dva - tri dana, taman koliko im treba da okončaju agoniju borbe za brončanu medalju koju ionako teško da mogu osvojiti. Mislim, svatko bi htio biti barem 4. u svijetu po nečemu, ali ako imaš priliku osvojiti jednu od tri ponuđene medalje, izbori se, a ne tamo raditi prestupe i braniti se sa sitnicama 'lošeg dana'. Reko' Josip Pejaković u legendarnom monologu "Ja sam taki č'oek" 'za ovi poso čoek mora biti jak ko međed, a glup ko konjski, e ja to sad ne mogu reć, al nama je tako govorilo kad smo išli radit u šumi'. I tačka. Točka. I ajde onda, živci na hozentregere, pa udri silovano preslušavati baš u adekvatnom trenutku. Usput, svi su me purgeri prcali u mozak kako je moj Ajduk ispao od Kazahstanaca Tobola u pretkolu Lige UEFA, a sad se zove Konfederacijska liga, a Rijeka i Osijek su se plasirali u naredno kolo. Uh, jebemti kakav pritisak, ali bez presinga nema niti nadahnuća, a niti volje. Mora postojati inicijator da te pokrene, inat i truc. Baš truc. Moj čisti truc s mnogo psovki, sad ću ja zapasti u totalnu žabokrečinu iz koje me niti najbolji heroin neće izvući. Svjestan sam da idem u totalni glib, ali neka, tamo i želim biti. Kreće prva stvar "Šta si mi rekla ispod orbite" s finim atmosferičnim staccato pletenjem post-rocka, ma mora da sam krivi album pustio, nemere biti… Provjeravam, sve štima. Tu su i ambijentalni synth pasaži, ej, pa kaj je ovo? Stari Mogwai u psihodeličnom delay/reverbu? Jako dobro. Čekaj. Udahni. Šmrkni malo koke, popuši joint. Popij pivce ili gemišt. Tu je nekaj krivo. Ajde druga, ona je sigurno letargičan legato i čitav album će bre da bude klasični, poznato neduhoviti Miloš Zubac koji je jedino dobar kad peva tuđe tekstove, ma ovo je možda samo slučajni 'intro'…



"Spazam duše" će da bude klasična, bre, ono patetično raspevani potišteno gnjecavi Lala pesnik podno Petrovaradina što s Fruške Gore kusao vina nije i THC-a neće jer se grozi maligana, žena, poroka, a pogotovo orgija, ali bi voleo da mu se na pesme i stihove skandira ko' u Skandinaviji. Ali ne. Opa, programirani ritam, ugodno naštelan da zvuči ko' živi, a mjuza power-pop laganica opet prošarana harmama syntha i melodičnim gitarskim staccato intervencijama, stoji da su ovdje na albumu svirali bećari iz Olovnog Plesa, pa Davor Matošević i Miloš Drobnjaković, a sve je snimano tijekom 2018. i 2019. u Beogradu, Zagrebu i Tuzli usporedo s radom na albumu "Manastiri" objavljenom 2019. godine. A onda neočekivano - moćan indie rock "Kotezi Revisited" u plesnom tempu s naglašenim metaliziranim basom i distorziranim riffom uz stihove 'budimo dostojni ove noći, jer noć je dostojna nas/ Čuješ li, draga, Olovni Ples sviraće opet za spas'. Jebate lebac i prstohvat tuzlanske soli! Nimalo nije teško prokljuviti da pozadinske krikove i lajanje isporučuje Stipe Periša koji bi se ovdje otkačio do jaja u svome poznatom maniru da je imao slobodnije ruke i autorski angažman. U, kakva bi to stvarčina bila! Ma tko bi rekao da je moguć ovakav stilski preobrat? I onda konačno klasična letargija "Paralele", ali ima senzibiliteta u pratećim staccatima, kao i laganim, hm, ksilofonskim melodijama, može se predurati premda Miloš nema vokalne intonacije, te je kao pjevač čisti čistunac bez trunke energije, taman talentiran da pjeva euharistijske pjesme za koje ne treba sluh, a kamoli neka snažnija onomatopeja iz stomaka.



I onda, ti bokca, opet indie-rokić "Tuširanje duše" s power-pop prizvukom The Cars i laid-back premazima syntha. Jako zgodno za đuskati u kolopletu Blondie, ranog Filma, EKV, Roxy Music, ma i Joy Division i svih sukladnih imitatora uključujući i drske šabloniste Arcade Fire. Hipsterija u uskim hlačama hulahopkama i zaraštenim bradama starih 2-3 mjeseca. Laganija "Srce psa" uz legata je obogaćena elektronskim dekorom i insinuacijama na sintetičke orkestracije, ma fino, fino… Do konca slijedi intimistička ambijentalka "Obojeni intervali", gotovo electro-pop/synth-wave stilistikom Depeche Mode, orkestirana "Čovek sa zvezda" (stoji da je aranžman radio Davor Matošević) s također elektronskim dekorom i blagim progressive-acid uronima jer je 'kozmička mimikrija', taman negdje između laganica Yazoo i LaRoux s ponešto trip-hop konotacija, pa "Trezan i rezak" u gotovo pljunutom duhu plesnog country/blues-rocka Olovnog Plesa, čak niti ne manjka prateći vokal Tomislava Zorića. Da, Dugoselčani komotno mogu potpisati ovu stvar i jednog dana ako se ponovno okupe izvoditi je na svirkama. "Usnuli šinobus" bez syntha i sitnih atmosferičnih gitarskih staccato intervencija i završne melodije usne harmonike (ha, možete li pretpostaviti tko je svirao?) bi bio pet i pol minutno smaranje na jednostavna legata kao i kompletan album što je, sasvim vjerojatno u osnovi bio izgrađen u grubim tamburaškim skicama. Zadnja "Voda pamti" je kratka acapella Miloševe, pretpostavljam malodobne kćerke Mej, rekao bih od nekih 7-8-9 godina, a ona je kompletan autor i kao takva je jako simpatična i posebna crtica na ovome izdanju.



Na moje veliko iznenađenje, nimalo nisam ostao frustriran rezultatima naših sportaša, ma zaboravio sam što me uopće navelo da preslušavam album. U 40 minuta su nestala moja nezadovoljstva jer me prije svega ošamutila glazba u neočekivanom, vrlo modernom izdanju koje koliko-toliko ima šmek kurentnog vremena i nije posezanje u prastari klasičarski kantautorski manir dosadnog trubadura s akustarom tamburom što ispreda svoje jade šireći đavolsku euharistijsku vibru 'peace & love' i 'in God we trust' na koju još samo padaju babe, kokoši i poneki stari sentimentalci što još uvijek žive na ostavštinama The Beatles iluzije John Lennona. Istina, lirski dio ima mnogo takvih referenci, Miloš je ovdje kompletan autor tekstova izuzev Mejine "Voda pamti", a one su intimnih i vrlo iskrenih karakteristika o bližnjima, sprovodima, obasipanjima pažnje i emotivnim preokupacijama u jako lijepo sročenim i kratkim stihovima koji bi mogli svašta prouzročiti da su energičnije otpjevani. Mogu si zamisliti kako bi ovo funkcioniralo da ih je odvrištao neki rocker, hardcoreaš ili metalac. Ili Stipe. A pogotovo Mike Stipe. I Morrissey. Dobili bi sasvim drugačiju dimenziju što govori da ima jako dobre i duboke tekstove, ponekad i erotizirane, naravno i frustrirane i mračnije obojene, te i previše umivene, ali im njegova linearna i neduhovito hladna vokalna interpretacija daje skrušenu mirnoću poslušnog, skuliranog i vjernog psa što maše repom kada i nije sretan.

Odličan pesnik, jako loš i monoton pevač kojeg bi nakon dve-tri pesme najradije izbacili sa stejđa, a gitarist još lošiji što ume samo da legata svira. Baš me zanima tko je sve odsvirao te deonice na gitarama i synthovima u datim, ponajboljim trenucima, te programirao ritmove jer on zasigurno nije. Voleo bih čuti njegov čisti staccato album, ako ikada do toga dođe. Matej Krajnc je spram njega genijalac u svim pogledima, što i jeste, ali ovaj album je jako dobro bendovski urađen.

Naslovi: 1.Šta si mi rekla ispod orbite, 2.Spazam duše, 3.Kotezi Revisited, 4.Paralele, 5.Tuširanje duše, 6.Srce psa, 7.Obojeni intervali, 8.Čovek sa zvezda, 9.Trezan i rezak, 10.Usnuli šinobus, 11.Voda pamti

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/08/2021