Nakon prvih "Paralela", stigle su i druge, usporedno snimljene u istom vremenskom periodu samo s drugačijom postavom. Na tim prvim "Paralelama" sam spomenuo da Miloš Zubac u principu osim svoje legato gitare i nema što drugo da ponudi u glazbenoj kreativnosti kada ne bi imao gostiju, a tako je i ovdje.

Nema osobit vokal, loše pjeva pokušavajući uhvatiti ionako šture intonacije, ah, pa kaj sad? I Rundek je svojevremeno u doba prva dva albuma Haustora smatran najslabijim članom benda, bez sluha i smisla za sviranje, što ga je dosta dugo pratilo, pa je uspio najdalje dogurati, a Miloš ima vrlo slične reference koje za razliku od nekad otkačenog i zabavnog Rundeka neprestano taloži smrtno ozbiljnu prozaičnu patetiku u kojoj nema nimalo duhovitosti, a ponajmanje zabave insinuirajući Cohena uvijek spremnog za mainstream zabavnu estradu s tužnim pjesmama. To ništa nije daleko od prpošnog frajera Miše Kovača, ali je bome jako daleko od Arsena Dedića ili Zvonka Špišića (i Zvonka Bogdana) koji su uvijek bili duhoviti i zabavni, čak i kad su pjevali tužne pjesme. Jednom sam na zagrebačkom Cvjetnom trgu naletio na nekog starijeg, 60-godišnjeg sijedog lika što je udarajući po tamburi akustari svirao domaće evergreene derući se iz dubine duše kao da je najbolji pjevač svih vremena, ali glas mu je bio toliko pretenciozno sladunjav da sam otprve pomislio 'homić' na speedu što svira da mu se štogoderice ubaci u kutiju. Toliko me iritirao svojim vokalnim prenemaganjem poput baba u crkvi što vrište ispred The Beatles, pardon, svevišnjeg Boga što nije Jahve Elvis Pelvis i zadnji Bog Chris Cornell, da sam zamahnuo s 20 kunića ako će mi odsvirati Ibricu Jusića "Mačka". Lik je, za divno čudo znao pjesmu, no kad je počeo zavijati i mijaukati svirajući taj prokleti legato (pjesma je inače u originalu samo čisti staccato), pospremio sam novčanicu uloživši je, sasvim opravdano u pivo. Na Trešnjevačkom trgu dugo se viđao lik s tubom koji je prije svake pjesme imao prolog 'pomozite ljudi, pomozite ocu s bolesnim djetetom' svirajući Dragojevića, Srebrna krila, Mozarta i muziku za 'prijatno raspoloženje' dok ljudi čekaju tramvaj i izlaze iz Konzuma, a lik ustvari uopće nije imao niti sina, a niti nikad nije imao ženu, no ništa ga nije sprječavalo da izvodi iz dana u dan svoju misiju. Tek kad je shvatio da je ljudima toliko dosadan, a sumnjam da je uočio koliko je bezvezan s partiturama ispred sebe po kojima nikad nije svirao, pokupio se i nestao, navodno na Kvatrić, ali tamo ga nisam nikada vidio.



To nisu autorski kreativci kojima bi se moglo ponuditi išta više osim milostinje na račun dobre duše koje su ispoljavali, ali Miloš bi se trebao zapitati kamo ovakva njegova, istina autorska fleksibilnost ide. Može se od ovih 12 autorskih pjesama iščitati prozaičnost njegovih stihova koji vrludaju od djetinjstva, intimnosti, erotskih požuda, neostvarenih strasti i snova, ali to je toliko bezazleno da se nitko ne može uplašiti od njegovih poruka, a pogotovo razmišljati o ljepoti poredanih stihova, onako realistički i romantičarski bez imalo trunke drskijeg, da ne kažem eksplicitnijeg sadržaja, no to je njegov prepoznatljivi stil kao i glazbeno zdanje soft-rocka prošaranog folkom, bluesom, countryjem i americanom što se ovaj puta za razliku od prvih, daleko moderniziranijih "Paralela" vraća u ustaljene sfere kantautorski najjednostavnijih legato gabarita koji bi, da nema nekolicine gostiju bile samo suhoparne pjesme za 'ugodno raspoloženje' gdje je, istina, barem takav dojam se stiče, iskreni tekst bitniji od glazbe.

Naslovi: 1.Otac na balkonu, 2.Čemu pridaješ pažnju, 3.Dug trag kočenja, 4.Poreklo tvoje snage, 5.Ostani tako lepa, 6.Padobranac, 7.Izbor stvarnosti, 8.Magija, 9.Izazvan da volim, 10.Stelarno jemstvo, 11.Tvoj indigo, 12.Nebeska reka

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/08/2021