Neka čudna logika leži u tome da velike stvari nikada ne dolaze bez tragičnosti. Naime, ovaj četveročlani sastav iz Dugog Sela iza sebe ima već devet albuma, a tek s ovim desetim po redu dobio je napokon pažnju koja mu i pripada. Već šest godina neumorno izbacuju izdanja, uglazbljujući uglavnom bezvremensku poeziju Šenoe, Matoša, Šimića, Ujevića... Nekad i po dva albuma godišnje. Uvijek na margini, uvijek s imidžom dobro čuvane crne mrlje, poznate i cijenjene tek među malom skupinom underground šetača. No, Olovni ples postajao je sve bolji, a krug njihovih slušatelja je polako rastao.

Najkasnije od prošlogodišnjeg albuma "Živog sina tvoga" (Brlog Records), kojeg su posvetili prerano preminulom prijatelju i začetniku 'neformalne glazbene družine' Novi odmetnici, Ivici Stankoviću, u opus im počinju sve više ulaziti i vlastiti tekstovi. Jedan dio materijala koji se nalazi na ovom albumu potječe, u novim verzijama, upravo iz prethodno spomenutog izdanja iz prošle godine te ovogodišnjeg "Sutoni" (Slušaj najglasnije), čineći "Nulti dan" skupa s novim pjesmama jednom vrstom "best of"-a i do sada najboljem im izdanjem. Neodoljivom melodičnosti i ritmikom opijenim skladbama s mračnom dušom ali svijetlom porukom prožet je gotovo cijeli album. Uznemirujuće kao u divljoj "Mir svoj gubim", romantično i toplo kao u "Ti divna si" ili prozračno i harmonično kao u "Nulti dan" - ovdje se ogoljeni blues, muzika napaćenih, susreće s nagrizajućom energijom rocka i lakopernosti countryja ("Svi spavaju"). Gotovo hipnotično se ponavljajuće virtuozne gitarske dionice i cirkularni ritmovi služe kao fundament na kome Olovni ples izgrađuju svoje komade. I kao refugium za njihov individualno i artistički skrojeni muzički izražaj s vrlo intimnim motivima.

Isto kao što svaki muzički stil ima svoj dio tijela - u rock'n'rollu to su kukovi, u punku to su ruke i noge - muzika Olovnog plesa za sebe zahtijeva prvenstveno i ništa manje nego srce. Pa onda ovisi o svakome pojedinačno što će i kako dalje. Njihov ukorijenjeni u prošlost ali moderno interpretirani rock dodiruje u istoj mjeri koliko i intrigira iskrenim, beskompromisnim ali ujedno i vrlo poetičnim tekstovima. Životni usponi i prije svega padovi su ono što daju lirici i glasovima vokalnog tandema, Stipi Periši i Tomislavu Zoriću atestirani autenticitet. Istovremeno autoritativno i slomljeno oni u ovim pjesmama kroje skicu jednog u duši samozatajnog autsajdera, ali i tragičnim iskustvima obilježenog čovjeka. Koji je bio, kao što to ističe pjesma "Eli", dugo u potrazi za odgovorima i napokon ih pronašao u onome preko čega se svi spotičemo ali nikako da uvidimo: 'Svjetlost kroz noć je ljubav/ druge svjetlosti nema'. Jedno ekspresno putovanje kroz Danteove krugove pakla, preko čistilišta do najviših oblasti raja. Sredstvo za svladanje vlastitih demona u divljoj i sumanutoj borbi kao u "Mir svoj gubim"? I, do najposlije kao rješenje i sredstvo izlječenja? Da i to je rock, a Olovni ples ga prakticira u punom i ekscesivnom mahu. Bolje nego ikada prije.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 14/12/2013