Peti studijski album Olovnog Plesa učvršćuje snažan tandem Periša - Zorić kao jednog od najznačajnijih na hrvatskoj sceni u nekoliko proteklih godina.

Olovni Ples je postao transparentan bend o kome se sve više priča i momentalno su u najboljoj šansi da sav dosadašnji potencijal pokušaju usmjeriti ka teško ostvarivom, ali dohvatljivom koraku - materijalnoj naplati rada iz proteklih 6-7 godina karijere. A kako je krenulo, oni sa ovim petim studijskim albumom imaju već kapitalni repertoar za koncerte na kojima od početka do kraja mogu samo svirati 'hitove'. Doduše, ti hitovi još nisu polučili široki komercijalni učinak, ali samo je pitanje vremena kada će biti raspoznati poput evergreena Azre koja se nametnula u ranim 80-im zahvaljujući mahnitom tempu nastupa gotovo iz dana u dan.

"Ludilo" je stoga pronicljivo odigran album koji poput prethodnog eksperimentalnog "Rovovska akustika" pokazuje njihovu konceptualnu umjetničku stranu. Ponovno snimivši najjednostavniju moguću opciju bez bubnjeva i bas gitare (prisutni su samo minimalistički taktovi nekakvih priručnih udaraljki), 9 novih pjesama je adaptirano kroz komade za harmoniku, te akustičnu i električnu gitaru u svojevrsnom kabaretskom izrazu koji odmah dolazi do izražaja u uvodnoj "Intro" gdje Stipe Periša poput klauna uz minimalističku tugaljivu melodiju harmonike otvara vrata poetičnog varijetskog programa. Kao na niti jednom dosadašnjem albumu, ovdje potpuno do izražaja dolazi fascinantno različit odnos snaga kreativnog tandema Periša - Zorić koji je jedan od najupečatljivijih na hrvatskoj sceni u zadnjih nekoliko godina. Periša je otkačen, opor, grub, sklon eksperimentima i lascivnostima, a Zorić je emotivan, miran, prozračan i uglavnom romantičan. Taj duel najočitiji je u prve dvije skladbe, već spomenutom Stipinom "Intru" i u "Ludilu" koju pjeva Tomislav, a obje su uzete iz istog originalnog teksta Menlave Rumija. Album je koncipiran u miš-maš sistemu gdje se ovaj dvojac izmjenjuje na vodećim vokalima, te je i ovaj puta posegnuto u književnu ostavštinu kroz uglazbljivanje stihova Ivana Rogića Nehajeva, Slavka Mihalića i Đure Sudete. Neke od pjesama zazvuče melodijski na njihove starije favorite "Isprati će kiša", ali novoj publici koja će tek sada otkriti ovaj moćan autorski tandem i primjerice eksplicitno perverznu pjesmu "Tango" u blueserskom tango izdanju, to neće puno značiti. Također je zamjetljiv i fragment Hendrixove "Voodoo chile" u osnovnoj melodijskoj niti skladbe "Što sam ja tebi", jedine autorske pjesme koju ovdje potpisuje Stipe. Kao i po običaju, bez obzira što su tekstovi djelo znamenitih poeta, oni u ovoj izvedbi Olovnog Plesa djeluju kao njihovi originali. Stipe i Tomislav su fleksibilni pjevači koji točno znaju šta treba sa adaptacijama napraviti, te se veoma emotivno unose u njih i izvlače maksimum. Nakon početnog kabaretskog uvoda (tu je još i pjesma "Lili"), album sa pjesmama "Kako pamtim majku", "Metamorfoza" i spomenutim "Tango" i "Što sam ja tebi" odlazi u njihov specifičan blues, da bi završnicu usmjerili ka ležernijem i ambijentalnom formatu sa skladbom "Mrtvo sunce" u mirnoj vokalnoj izvedbi Tomislava. Posljednja "Noć" je prava kabaretska odjava koja melodijom harmonike i laganim repetativnim tempom dovlači prikaz francuske šansone i tugaljivog ruskog folklora.

"Ludilo" pokazuje sitan odmak Olovnog Plesa ka nadogradnji dosadašnjeg stila, a prema nekim relevantnim pokazateljima, primjerice posljednjem djelu Rundeka ili debiju Nine, ima velike šanse da se konačno zavrti i na domaćim radio postajama. Sad sve zavisi o promocijskim sposobnostima Čopora kao izdavača koji se konačno potrudio realizirati pristojan plastificirani omot i ukusno otisnut dizajn na samom cd-u. Priprema i sam materijal su uređeni sa stilom, još samo da proradi i 'komercijalna služba'... Vrijeme je.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/03/2011