Čudno mi je da se Šiljo nakon gotovo 2 decenije pošteno žestokog rokanja gitare u Gatuzu, a i onog kratkotrajnog perioda u Majkama s tih standardnih rock/ blues/ garage figura odjednom zaputio na plesni podij i to onaj odavno ishoblani i pohabani. Točnije, new-wave 80-ih, disko funk s natruhama synth-wave/ popa i new-romanticsa kada su rockeri s gitarama u nevjerici promatrali najezdu dance-rocka smatrajući ga bezvrijednim šminkerskim konformizmom, otrovom ubrizganog urbanog trenda kojeg je uglavnom diktirao London, Birmingham i Sheffield. Ne zaboravimo, glavne zvijezde tada su bili Duran Duran, ABC, The Human League, Ultravox, Spandau Ballet, Visage, Japan, Boy George & Culture Club, Eurythmics, okey i David Bowie kao glavni stilski mentor uz Bryan Ferryja i Roxy Music. Sve je to u očima (a i ušima) ljubitelja standardnog rocka bio promašeni surogat na kojeg nisu obraćali pažnju, pa tako niti na općeniti new-wave sa svim svojim podžanrovima. Osobno znam gomilu glazbenika, kolega s medija, radija i iz široke rock audijencije koji pojma nemaju što se dešavalo na toj sceni u planetarno zvjezdano vrijeme njima omiljenih The Rolling Stones, Pink Floyd, Queen, AC/DC, The Eagles, Led Zeppelin, Deep Purple, Dire Straits, Status Quo, Allman Brothers Band, The Wings, Jethro Tull i ostale kompanije dinosaura. New-wave je, blago rečeno, za njih bio neki smandrljotak od mjuze koji nije bio sympho iliti progressive rock, nije bio blues, a kamoli country, r'n'r ili rockabilly. A na punk nisu niti obraćali pažnju. To su im bili nekakvi bezvezni balavi, kreštavi, ružni i drečavi divljaci. Imam bezbrojne uspomene u svezi toga jer sam između ostaloga više od dvadesetak godina bio DJ i materijala za ispisivanje memorije ne bi stalo niti u nekoliko pozamašnih svezaka Krležinih "Zastava", ali navesti ću jednu zgodu. Nakon koncerta Majki 1993. u Virju, klub Podravac gdje sam bio DJ, puštao sam, jako dobro se sjećam, Talking Headse, Bowiea i Peter Gabriela, a onda mi je u kabinu uletio Bare rekavši 'koji kurac ja njemu puštam te urbane zvukove, daj ti meni Stoogese, pokaži mi gdje šta treba stisnuti, sad ću ja da vrtim te ploče, cedove i kasete' i onda me glavom odalamio, onako pravo gađajući posred moga čela, no kako je za glavu niži od mene, udario me u prsa i skoro si polomio nos. Ispalo je da smo se potukli, ali nismo. Nisam imao srca udariti to sitno slabašno i tanano stvorenje od 45 kila. Da sam ga udario ili tek odgurnuo, pospremio bih ga ispod šanka jednim šamarom, a tek onda bi izbio pravi eksces… Eto, Šiljo se s dobro poznatom ekipom okupljenom manje-više iz sličnog kružoka u kome su između ostalih Zoran Čalić (Majke), Mate Palestrina Mazić (Big Strip Gorila) i Bojan Đurđević (Garage In July) odvažio upravo u eskapadu rasplesanog new-wavea s programiranim ritmovima i synthovima. A???



Jest. Ovdje ima i gitara, no nisu to nikakvi riffovi, već minimalistički funkirani post-punk/ new-romantics kalup u kome se posebno ističe bogata melodičnost alt saksofona Marina Živkovića iz Porto Morto dajući naturalno jazzy atmosferski pečat već od uvodne, najdulje "B.E.N.S.T.O.N." kao uzete kombinacije druge strane albuma "Diamond" Spandau Ballet s oblicima Roxy Music i nekih slobodnijih formata Bowiea od recimo faze "Young Americans" do berlinske trilogije. "Probudi sve", laganiji radio-friendly pop komad "Svijet nikad nije bio manji" i brzača "Nema sumnje" ima podosta toga od Talking Heads iz različitih perioda, "Portret" je čisti synth-wave/ pop koji se može komparirati s hitom Lakih Pingvina "Možda, možda" i Beogradom "Kontrolori", "Oni su tu" u mekšem i umjerenom tempu odlazi u funk benda Fashion s albuma "Fabrique" (1982), pa se ponovno vraća Roxy Music/ Ferry šlih "Mrzi me", a pronađe se i Japan elemenata u "Reflektor" i plesnoj "Učini to sad" koji umnogo asocira na prva 2-3 albuma do 1979. s kojima su Sylvian & co. utjelovili new-romantics prije nego li će ga popularizirati Ultravox, Spandau Ballet, Duran Duran i Classics Nouveaux. Jedina pjesma koja stilski potpuno odudara je završni blues "Vrijeme je stalo", eh i sad… da je takav kompletan album, bio bi tek samo prosječan, a shodno tome, kao i dobar dio Gatuzove kolekcije neprimjetan širokoj publici koja se već pomalo umorila od njihovih indie-rock izvedenica.



Gledajte, meni se album kao ovakav dopada i nemam ništa protiv stilsko-zvučnog zaokreta Šilje i okupljene ekipe u dance-rock i funk, na meni jako dobro poznat teritorij koji je bio iznimno popularan 80-ih godina, ali sve je to odavno napravila Boa donijevši ovakav zvuk iz švedskih studija još 1981/82. na ex-Yu scenu. A da li ga je potrebno revalorizirati u pomanjkanju adekvatnijeg, što će reći originalnijeg autorskog zvukopisa na početku 3 decenije 21. stoljeća i to baš u vrijeme proklete pandemije, te zatvorenih klubova, nisam uvjeren. Ionako danas publika ne pleše i ne čaga, diskoteka nema, DJ kada vrte svoje setove, imaju samo dvije opcije - techno i narodnjake, a radio programe niti najmanje ne zanima ovakva urbana glazba sve dok se ne desi neki 'hit' koji će im se uklapati u otrcanu play listu na kojoj se točno može predvidjeti da nakon Bowievog "Let's dance" slijede Novi Fosili i Parni Valjak. Siguran sam da na takvom repertoaru nema mjesta za Benston, barem za sada, ali ima u privatnom aranžmanu ljubitelja ovakvog stila.

Naslovi: 1.B.E.N.S.T.O.N., 2.Probudi sve, 3.Portret, 4.Oni su tu, 5.Mrzi me, 6.Svijet nikad nije bio manji, 7.Reflektor, 8.Učini to sad, 9.Nema sumnje, 10.1000 ljudi, 11.Vrijeme je stalo

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/05/2021