Budi glasniji! - poručuju Gatuzo u istoimenoj pjesmi i novom albumu s kojim se žele definitivno probiti u prvi plan domaće rock scene, a na tom putu im je do sada godina 2007. bila najplodonosnija zaradivši tada Porina u kategoriji Najbolji alternativni album godine za njihov prvijenac "Noge/ruke/glave". Međutim turobno i mračno se prezentira ovaj zagrebački dvojac koji svoju muziku opisuje kao eksplozivni rock u svom trećem po redu albumu. U njemu nude uvid u svoju intimnu duševnu garnituru, koja je u skladu s (ne)vremenu u kojem živimo razapeta između zloslutničkog mraka, individualne otuđenosti i maničnih trenutaka sreće. Sirova emotivnost i čudovišna hladnoća zvuka mogla je se čuti već i u najavnom singlu "Oni govore", pjesma koja ujedno i otvara njihov novi uradak za koji kažu da im je najzreliji do sada. Iznenađujuće drukčije zvuči ona u svom post punk/ new wave mantilu od ranijih, bluesom prožetih, u muzičkom smislu pomalo atavističkih komada i koja neodoljivo podsjeća na stvari kakve su radili neprežaljeni bend Gregor S. iz Jastrebarskog. Ali upravo taj rečeni retro blues-rock šlif prošlih radova pridonio im je i laskavi naziv 'hrvatski The Black Keys', a taj atribut opravdavaju i dalje. Posebno u brojevima kao što su "Budi glasniji" ili "Snaga okusa" s vrlo energičnim i neprerađenim blues/rock derivatima. U drugoj po redu "Virusi" nastavljaju na tragu uvodne, ali i s uplivima fine reggae-offbeat ritmike i po svom radiofoničnom konceptu gotovo se nudi za idući singl. Tek sa "Snaga okusa" Gatuzo izvlače jače riffove po kojima su i poznati, kao i sumornom "Dijete u meni". Međutim, ovaj put su ovi Zagrepčani puno pristupačniji i aktualniji u svom songwritingu nego prije i očito su se pokušali otvoriti široj publici, a to je se zapravo pozitivno odrazilo na ovih ukupno jedanaest pjesama. Ogledni primjer za to je i naslovna "Gdje idemo" u kojoj s upečatljivim refrenima i plesnom ritmikom manevriraju kroz vrlo melodičan gitarski rad. Ipak, nije sve tako glatko i furiozno kao što su to uradili recimo u još jednom singl-kandidatu, "Gotovo je" na cijelom albumu. Sliku oštrog i beskompromisnog rock dvojca kvare njihove ekskurzije u depresivne vode iz kojih izbija destilirana rezignacija u molskom ključu. Ponegdje kao u teškoj "Kao neotkriveni dragulj" i već spomenutoj "Dijete u meni" izvire ona njihova divno zajedljiva fragilnost bluesa poduprijet eruptivnim, bjesnilom zaraženim rock riffovima. Ali "Malo dostojanstva" ili "Tebe više nemam" graniče s nepotrebnim, kabastim patosom, kakav je komotno mogao i izostati. Tim više što Šiljin vokal tu nema svoje baš najblistavije trenutke. Njihov novi uradak suviše je težak i mračan ali s nekoliko radiofoničnih i hitičnih pjesama. U dijelovima previše suhoparan i trom da bi bio čista rokačina od albuma. Moderniji, zreliji i raznovrsniji je od svoja dva prethodnika - album podvojenih utisaka.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 29/12/2013