S drugom promjenom članstva, temeljni dvojac Šiljo i Goran znaju staloženo izmjeniti zvuk, a ponešto i stil. Na prošlome albumu "Van kontrole" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29137 (2019) su po prvi puta imali bas gitaristu (Jakov Kolega), a i elektronske bubnjeve, odnosno tablu za štelanje programa moderniziravši, te pojednostavivši sam svirački pristup. I nije baš nešto odjeknuo, ne sjećam se da sam ijednu pjesmu s njega čuo na radiju, ne znam što je to Aquarius Records radio s marketingom, ali unatoč odličnom materijalu, album je komercijalno totalno potonuo. Ovaj puta smješteni pod okrilje friškog izdavača PurpleCat Records, a i s novim basistom Ivanom Martinčićem (iz Bad Elephant), te pojačani saksofonom Marina Živkovića (najpoznatiji iz Porto Morto), bend zvuči sasvim drugačije, opuštenije i prilično neprepoznatljivo od onih ranijih žustrih, mnogo puta i žestokih retro garage indie-rock referenci nasljeđenih od The Strokes i ranih Arctic Monkeys. Štoviše, ovdje je jedino prepoznatljiv Šiljin vrlo tugaljiv, često i patetično frustrirani vokal s isto tako nostalgičnim i melankoličnim stihovima bez nekih urona u moćnije diskurze. Međutim to nikako ne znači da su napravili kamilicu od limunade s '5 piva u sebe' ko' što se otprilike u njihovim godinama Jura Stublić sredinom 80-ih prepustio mainstreamu s neuvjerljivim banalnostima čeprkajući, tražeći i potencirajući samo pravi radio hit, a na koncu i drske plagijate.



Album u kompletu slušajući ima fini komercijalni radiofoničan šmek poput spoja R.E.M., ma i tog Jurinog Filma iz doba prelomnog "Sunce sja", a naravno i ostataka ex-Yu new-wavea vrativši se duboko u prošlost kada su novovalci izbjegavali standardan rock i punk riff tražeći nova rješenja. Jedna od takvih pjesama je "Izgubljena djeca I. (Portal)" revalorizirajući prozračnu briljantnost ranih XTC i staccata Andy Partridgea, a bome i Simple Minds čarobnjaka Charlie Burchila koji su, ako niste znali. umnogome utjecali na post-punk/ new-wave scenu bivše nam države (EKV su mnogo toga maznuli od oba benda), dok je nastavak "Izgubljena djeca II. (Mi)" lagani The Cure psihodelik pop s himničnim arijama napenalenim za stadionske ovacije, ali, uh, kad bi Gatuzo imao na koncertima po nekoliko tisuća ljudi koji bi vitlali svjetlom mobitela umjesto nekadašnjim upaljačima. I kad bi se na njihovim koncertima sklapala poznanstva i prve ljubavi koje su mnogo puta pretvorene u brakove, nezaboravne emotivne doživljaje što se pamte čitav život. Ali sumnjam u tako nešto. Šiljo je odvajkada aseksualan lik s groznim imageom pubertetlije koji je konačno doživio da mu rastu brčići i bradica furajući taj stil zbog tko zna, samo on, kakvih frustracija.



Gatuzo su odavno mogli postati 'neke zvijezde' hrvatskog rocka, a o tome se mnogo puta diskutiralo, no nisu upravo zbog Šilje. Čovjeka ne možeš promjeniti, on je takav kakav jeste, image je na pop sceni jako bitan, a on u tom pogledu ama baš ništa nije poduzeo očekivajući ili ne, da će ženski dio publike pasti na njegov štos običnog zagrebačkog dečka koji se nikad nije maknuo 20 km levo ili desno od Zagreba. Jednom me pitao 'kaj ima u Zagorju?', a nije znao da sam iz Podravine gdje sam mu organizirao koncert, jako davno, tek kad su počeli. Prvi singl bio je "Ptica", solidan emotivan komad od 5 minuta prelamajući nostalgiju za prohujalom mladošću koju su, ono što bješe vidljivo, proveli bez nekih trzavica i medijskih ekscesa. Jednom mi Darko Rundek pričao kako je imao mnoštvo problema sa članovima Haustora, uglavnom su svi bili obilati potrošači pijače do iznemoglosti, a nekima je morao zabraniti cuganje, no s takvim umjetnicima je teško baratati. Da je u ovoj pjesmi Šiljo bio lirski direktniji i iskreniji, efekt bi bio puno bolji i prozaičniji, ovako je samo čudno sofisticiran i zamagljen, no spram prošlog albuma, video na youtube ima u trenutku objave ove recenzije skoro 19 tisuća pregleda. Podsjetiti ću, kad su imali albume za Croatia Records ("Gdje idemo" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18216, 2013. i "Megalomania" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=21441 ,2014.) znali su imati i po 50, pa i više tisuća pregleda, ali to bješe u ono kratko vrijeme kada je Šiljo svirao u Majkama najbanalnije riffove "Teške boje" koje su uspjele sakupiti 12 milijuna pregleda! Sve, naravno samo zbog našeg, još uvijek živućeg Gorana Syd Bareta. Ma, da je tu svirao i sam Keith Richard Wagner, Baretova publika ga ne bi primjetila. Floydi su Floydi, Bare je Bare, a tko mu je svirao gitaru u kojoj fazi karijere, to milijunski auditorij uopće ne zanima.



Od pjesme do pjesme protežu se prijatno melodične 'pop' reference ostajući u indie milijeu (naslovna "Subota" s The Rolling Stones aditivima, posebice lagani, kratki instrumentalni "O.Z." uvodnik u koliko-toliko rokačinu "Ona zna"), ponešto new-wavea ("Treba mi vremena", a'la Film "2007 nešto žešćeg pristupa), laganijeg bluesa s primjesama brit-popa ("Možda sutra" sa solo dionicom koja previše nalikuje na "Motorcycle emptiness" Manic Street Preachers), ambijentalnih post-rock/ folk indikacija "Pas" u kojoj Šiljo konačno priznaje 'moje nezadovoljstvo povezano je sa mojim djetinjstvom, zato biću si otac, zato biću si majka/ imam psa koji ne vidi ljude/ ...ja sam pas koji ne vidi ljude' inicirajući suradnju s Baretom, a završna, najdulja "Ovaj zvuk je sve što znam" (5 i pol minuta) je samo lamentacija Šiljine frustracije, korak u 'nepoznatom smjeru' vapivši za ljubavlju, a ne onom gordom frajerisanju poprilično se ogolivši u iskrenosti.

Čitav album:



Iako nasuprot obećavajućeg naziva, toliko iščekivane subote koja se iz tjedna u tjedan nakon 5 radnih dana individualno pokušava fiksirati kao odmor i opuštanje, Šiljo je prikazao emotivno zanimljiv koncept fabule vlastite opozicije: nemir i prelamanja u svijetu koji ne funkcionira onako kako bi htio, žena je najljepši dio svemira, ali uvijek je s njom neki prokleti problem u nesporazumu. Ovo je individualni Šiljin album koji mnogo toga otkriva ko' što nekad Morrissey pjevaše uglavnom vlastite tekstove u legendarnim The Smiths, koji puta i vrlo uspješno solo. Some girls are biggest then others, mother, every day is like a Sunday. U Šiljinom slučaju, to je subota bez večernje disko groznice, ispunjena čežnjom i samoćom opisavši dobar dio emotivne tegobe današnjih samotnjaka zašto se Hrvati međusobno ne vole, sve manje seksaju i imaju sve manje potomstva. Sjebani smo u glavi. Mislim da bi to bio prikladniji naziv albuma.

Naslovi: 1.Ptica, 2.Subota, 3.Treba mi vremena, 4.Možda sutra, 5.Pas, 6. 2007, 7.Izgubljena djeca I. (Portal), 8.Izgubljena djeca II. (Mi), 9.O.Z., 10.Ona zna, 11.Ovaj zvuk je sve što znam

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 03/06/2025