Šiljo i Goran vole Arctic Monkeys i The Strokes (i neprežaljene The White Strippes) otpočetka kako su kao dvojac počeli karijeru još kao demo bend kojeg sam nebrojeno mnogo puta gledao i uživao u spoju gitare i bubnjeva. Bili su energični i davali su 200% od sebe, a mnogi pametnjakovići su mi govorili da hvalim bezvezan bend. Zato sam izbjegavao da ih recenziram, sve dok se mišljenja i utisci drugih poštovanih kolega i kolegica kritičara i stručnjaka ne slegnu, a bome, potrajalo je skoro 15 godina kad su prerasli s 5 albuma u dostojanstvo vrijedno odavnog poštovanja, koje se na žalost njihovu ne evidentira odgovarajućom i zasluženom količinom emitiranjem pjesama na radiju.

Lamentirati o njihovoj tankoj medijskoj pažnji naših radio urednika je stvar opće kulture. Evo, dok primjerice spomenuti Arctic Monkeys na youtube imaju po 200 milijuna pregleda za relativno 'friškije' hitove "R u mine?" i "Do I wanna know?", kod nas je stvar s takvim modernim indie-rock bendovima i izvođačima gotovo na margini; vrte se samo u ponekim specijaliziranim emisijama ili, kojim slučajem ako dospiju na dobronamjernu top-listu lokalnog radio programa i to samo u momentu kad im se objavi novi materijal, a potom nestanu s tog medijskog tabora kao da nikad nisu niti postojali prepuštajući eter klasičnom uredničkom hedonizmu da su za Hrvate najbezbolnije set liste s Prljavcima, Valjkom, Pipsima, Severinom, Hladnim Pivom, Psihomodom, Cetinskim, Gibbonijem, Vatrom, Dinom, Lisicom, Massimom, Belanom, Dalekom Obalom, Baretom, Fosilima i sličnim provjerenim adutima odigranim na čiste šablonske zicere umornih heroja i heroina.



Spram Britanaca, ispada da naša sukladna indie/ alternativna scena živi za rijetke trenutke nečije medijske pozornosti i služi vjernoj, ali prilično prorijeđenoj publici premda gro takvih izvođača ništa osobito ne zaostaje za svojim svjetskim suvremenicima. Evo, Gatuzo isporučivši 10 novih pjesama u tančine prati britanski šlih. Dok su im rani radovi bili napucani žestokim garažnim rock-punkom, ovdje su učinili pravi preokret u karijeri po prvi puta uposlivši bas gitaristu Jakova Kolegu (ex-ApsoLud, Pavel) koji je transplantirao Šiljine glazbene performanse u daleko širi zvučni spektar, a bubnjar Goran Martinjak se poslužio i elektronskim perkusijama točno insinuiravši akustičan set bubnjeva. Također su zvuk obogatili klavijaturama, synthovima (Jura Ferina), trubom (Stipe Mađor - Božinović) i još jednim pridruženim gitaristom za potrebe (polu)naslovne kompozicije, laganijom protestnom elegijom "Pod kontrolom" (Pavle Miholjević) što je rezultiralo vrhunski modernim zvukom koji bi, da su Gatuzo britanski, američki ili recimo francuski ili skandinavski bend bez ikakve zadrške doseglo zvjezdane parametre glamura i vrtoglave cifre emitiranja, pa možda i zavidne naklade poput bendova van anglosaksonskog teritorija - The Hives, Mando Diao, HIM, The (International) Noise Conspiracy, Sigur Rós, The Rasmus, Turbonegro...



Druga pozitivna stvar je da su s novim poretkom uronili u slojevitost, pa čak i kompleksnost: uvodna "Ima nešto" taman počinje kao noviji Arctic, ali se pretvara u žestoku riffčinu a'la Soundgarden s dodacima pratećih 'nijemih' beatlesovskih vokala. Vrlo slična je i pretposljednja "Nosi me visoko" s jasnim Monkeys (dakako Arctic) referencama laganog, spomenutog hita "Do I wanna know?", međutim nenadani obrat na sredini kompozicije ubacuje u petu brzinu sa specijalno tretiranim gitarskim zvukom koji skoro pa da podražava synthove i elektroniku. "Mogao bih" pak priziva post-punk konotacije Trobeca + Gang Of Four kombinirajući funk i eksplozivni new-wave, ali sve to ide u uobičajeni prilog retrospekciji ovakvog 'britaniziranog' revivala. "Isti ljudi" povezuje početne pop crte poput New Order s pletećim basovima kasnije se raspojasavši u refrenu u osebujan podsjetnik onog sjajnog debija Killersa "Hot Fuzz". Od standardno prepoznatljivog trade-marka tu su "Dugi dan", "Stariji", te posve socio-politički angažirana "Crna kraljica" nabijena punk-surfom i završna Dylanovski - blueserska "Mali mračni svijet" koja i u akustičnoj varijanti vrlo dobro sjeda (onako kako su je izveli u zagrebačkoj knjižari Rockmark 11.IV 2019.). Jedina mi je, po mom skromnom osobnom prosuđivanju stilski drugačija darkerska laganica "Crna kuća" ('što ću ja u toj crnoj kući?') u kojoj su, koliko mi se čini, koristili synth basove, a i truba u pozadini daje sasvim drugačiji, revijalniji šmek, no pesimistično opsesivan tekst, Šiljin otresiti visoki vokal i 'guitar hero' solaža čine sasvim drugačiji spektar. Poetika je kao i uvijek štura, ali direktna bez okolišanja, kako je i sam Šiljo rekao u interviewu da se ranije bavio uglavnom ljubavnim motivima gledanih s različitih rakursa, dok je sada težište bačeno na analiziranje sebe i čovjeka u ovakvom društvu u kome 'često osjećamo da nam ovdje nije mjesto'. Elem, sve je pogođeno u pravu notu i adekvatnu poantu. Zvuk i promjena na moderniziraniji oblik pratili su mnoge velike izvođače tog kova, prisjetimo se samo Pixies s "Tromplemonde" ili zadnjih, povratničkih radova, potom PJ Harvey, nekih ranijih faza The Jesus And Mary Chain, pa Editorsa, Franz Ferdinanda, Bloc Party, a i nes(p)retnih The Killers koji su (ne)shvatljivo otišli u sladunjavi mainstream pop što se, za sad barem, Gatuzu neće desiti jer još uvijek imaju pravi žestoki naboj u 'nogama, rukama i glavama', a kada treba i onaj letargičniji s obzirom na samu konfiguraciju fabule. Da li im je ovo najbolji album? Hm. Onaj debi skup s drugim uskličnikom "!" (2009) su bez presedana bili frenetični rock orgazmi, a kako su se razvijali i sazrijevali, uspjeli su zadržati energiju i karizmu kreativnosti podignuvši je na potpuno suvremen, sukladan svjetski nivo otprilike istom onom mjerom koliko su se primjerice mjenjali ex-Yu new-wave bendovi prativši trendove od ska, punka, post-punka, pub-rocka, dance-rocka, funka, elektronike i new romanticsa ne želeći ponavljati ustaljenu formulu rada. I mahom su u tome prigrlili i iznimne komercijalne uspjehe (Film, Idoli, Električni Orgazam, Zana, U škripcu, Azra, Boa, Aerodrom, EKV, nesretno Kazalište koje je mnogo obećavalo i davalo na prva 2-3-4 albuma...). Besprijekorno što se tiče Gatuza. Ovo je skroz moderan indie-rock album. Samo da su naši radijski opslužitelji više zainteresirani za reprodukciju ovakvog friškog zvuka, s ovog djela bi se izdvojilo barem pola materijala kao adekvatni, posve normalni, tipični rock hitovi koji ne služe za instant potrošnju. Zasluženi pljesak Gatuzu i albumu od mene!

Naslovi: 1.Ima nešto, 2.Mogao bih, 3.Pod kontrolom, 4.Dug dan, 5.Crna kuća, 6.Isti ljudi, 7.Crna kraljica, 8.Stariji, 9.Nosi me visoko, 10.Mali mračni svijet

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/04/2019