S pravom nazvan swamp'n'roll. Nema druge. Hrvatski r'n'r album godine! Zar već sad? Dovoljno dugo da ga proživite i uživite se u njega do konca 2015. Pa nema ni veze, možda će te ga shvatiti tek za 10 godina. Obara.

Ljudski mozak ionako u ovom svijetu često reagira pogrešno i propušta najvažnije stvari. Nije ničiji citat, to je moj zaključak nakon podrobnog slušanja ovog albuma koji me ostavio totalno oduševljenim misleći da su s prethodnim debijem "7"napravili svoj vrhunac karijere. Ovi dečki idu baš onako kako im se i zvalo jedno od prvih izdanja "Ravno naprijed bez sranja) Samo ljubav i Rock'n'Roll!" (Slušaj najglasnije, 2011). Pravi kritičar će pojasniti čemu sve to jer mu je glavna osobina prenijeti najpozitivnije relacije na fanove i one koji će to možda tek biti. On se ne stidi svojeg subjektivnog stava, govori o svojim mišljenjima i stoji iza svojeg garda, odnosno, stoji iza izvođača u datom trenutku. Neki naši veliki rock kritičari nisu prepoznali vrijednost Električnog orgazma, Idola ili Pekinške patke, neki noviji uopće ne kuže poantu Ramireza, Pavela, Trobecovih Krušnih Peći, pa i Goribora i nekih najnovijih senzacija koje tek treba doživjeti. Govorim o rock bendovima, a ne o nekoj digitalnoj kulturi sampliranja Brege, Čorbe, Idola i Štulića. Oni sa samplovima Balaševića, Čole i Joksimovića neće daleko dogurati u okvirima umjetnosti, bez obzira što izvlače neke stare sažvakane emotivne fore iz džepova opljačkanog i prilično naivnog naroda koji cijeli život zna samo za ratove, ubojstva, siromaštvo, nečiju borbu za vlast i najgori oblik tiranije - prokleti medij od kojeg se treba maknuti, pa kaj se sve ne događa na njemu? Ni govora. Najmanje.

Ovi Baranjci se uopće ne opterećuju s pojmom iskrene strasti. Iz njih sve frca kaloričnim r'n'r-om, blues snagom, seksom i energijom koja se kad-tad morala kanalizirati u ovakvim odriješitim pjesmama.

Valjda znate da su Garage In July bend iz jednog malog sela u močvarnom baranjskom ritu (svi su manje-više rođeni u mjesecu srpnju), da rintaju za male pare koješta i da im je glavni životni cilj živjeti od glazbe. Kapa dolje takvome svjetonazoru u ovome okrutnome svijetu i ovi dečki će to kad-tad i postići jer znaju što rade. Ono najosnovnije i najvitalnije, što se već pomalo i zaboravilo što je pravi istinski r'n'r - onih par riffova "Johnny be good" Chuck Berryija na koje su otkidali svi od The Beatles i The Rolling Stones, preko Sex Pistols i Jon Spencer Blues Explosion do najeksploatiranijih rockera današnjice - The Black Keys i svih onih ultrakomercijalnih produkata Jack Whitea nastalih nakon razlaza The White Stipes i bla, bla, bla... Taj riff je jednostavno ubitačno zarazan i nitko mu ne može odoljeti, pa niti elektroničari, DJ-i, sampleristi, kompozitori klasične glazbe, jazzeri, avangardisti, world-music armada, hip-hoperi, metalci, pop ekipa... Svi ga koriste oblikujući svoje privatne metamorfoze, a ovi momci ga ponovno vraćaju tamo gdje mu je mjesto, ali ne na kartu izvornog delta bluesa nastalog u ruralnom području crnačkog Mississippija s konca 19.stoljeća gdje još uvijek nisu bili, već tamo odakle jesu - u svoj Grabovac i pripadajući resurs, idealno stvoren prirodni okoliš za izolirane, posebne i autohtone vrste flore i faune. Jeste li ikad živjeli ili boravili negdje na selu? Nema veze ako niste, no valjda znate da seoska idila nije onakva kakvom se zamišlja. Previše se radi, a malo se dobiva, ali čovjek na selu ima ono što gradski ne poznaje - i kravicu i štalicu i kućicu i kozicu i ovčicu i ribicu i maslinicu i par jutara zemlje i relativno dobar socijalni život, onoliko koliko si priskrbi svojom teškom štednjom odvajanja i odricanja. Ali može. Zbog ljubavi, a ne ekonomije. Njemu je beton, asfalt, semafori i gomila otuđenih ljudi gdje susjed ne poznaje susjeda velika bol i pogreška suvremene civilizacije, on pjeva i viče iz srca naoko se ne usklađujući u ritam života osamljenosti 'ljudi iz gradova' (EKV, hahaha). On bi sve to preokrenuo tražeći strast i neki vidljivi unutarnji horizont u ljudima koji više ne poznaju niti samog sebe, zagubljenog u tehnologiji i sve glomaznijim sociološkim prohtjevima.



Klasični nabrušeni r'n'r koji dopire s ovog pravog drugog albuma ponovno je isključivo jarko nabijen snažnim emocijama izvornog žanra s mnogim, danas pomalo i stupidnim sklonostima da se ljubav tretira kao bauk, ali je stvar sasvim drugačija. Iz ovog svijeta je sticajem svih okolnosti nestala ljubav pretvorivši se u digresiju, mržnju i kapital, ovi momci otvoreno pitaju: da li ti danas uopće znaš voljeti? Gledaju ovaj cijeli svijet pomahnitalo 'sa strane' i daju mu pravu injekciju da probudi 'život u ritmu muzike za ples', a da se ne prepusti onom mainstreamu od Gibbonija, Urbana i Prljavog kazališta koji su istinski r'n'r zadnji put svirali kad su bili djeca. Majke su, kakve god da jesu, još uvijek r'n'r bend, ali nimalo ovakvi poput Garage In July.

Osnovna stvar kod Bojana i ekipe je to što su nevjerojatno iskreni i ništa ne glume, nemaju nikakve furke i idu sirovo, pa i prilično naivno. Vjeruju u svoj uspjeh, ne podilaze nikakvim trendovima, prilično su odvojeni od kurentne scene i imaju svoj pravi film, nadebelo drugačiji od urbanog načina razmišljanja. Mnogi će se tek sad sresti s Bojanovim unikatnim ruralnim, vrlo prgavim i sirovim vokalom, ali to je njihova stvar kako gledaju na originalnost. Da ove pjesme pjeva Bare ili Cane, zasigurno bi djelovale drugačije na auditorij i Garage In July bi postali miljenici ex-Yu preko noći, ali oni nisu takav stereotipan prgavi bend s osornim vokalom. Bojan je sasvim svoj, autohton i originalan, nikoga ne kopira, baš točno svojim vokalom i akcentom daje do znanja da dolazi sa sela i nema niti najmanje potrebe glumiti neku gradsku protuhu iz Osijeka, Vinkovaca, Đakova, Vukovara, Bjelovara, Našica, Virovitice, Belišća, Slavonskog Broda, Požege, Daruvara, Nove Gradiške i inih gradova diljem Hrvatske koji sustavno zapostavljaju baš upravo taj segment naše ruralne hrvatske kulture naglašenog prirodnog akcenta kao što ga ima upravo Bojan. On održava naš r'n'r na visokoj razini autohtonosti, čak i world-music nivou upravo s tim načinom interpretacije, mada stranci to uopće ne bi razumjeli, barem oni izvan slavenskih područja. Svaki Slaven može razumijeti razliku između njegovog načina pjevanja od poljskog Kažika ili Ale Pugačove, naravno, ako je ikad slušao veliku rusku pop zvijezdu. A Kažika, valjda svi znate, nije vrag da ga ne znate (obradio je neke od klasika ex-Yu new-wavea na poljskom jeziku, još prije 15 godina).



Elem, taj čuveni i sasvim sigurno apsolutno nebrojeno kopirani, adaptirani, obrađivani, korišteni i utjecajni riff Chuck Berryija s kojim se starta u ovaj album ubitačno snažnom pjesmom "Imam srce" pokazuje da niti šest desetljeća kasnije nije izgubio na svojoj relevantnosti. 10 pjesama nadmeću se s njime, svaka pjesma se bori jedna protiv druge, koja je moćnija i čiji je učinak jači pri tome demistificirajući općenitu ulogu rocka kao avangardne snage vraćajući ga na iskonski portret sirovog i arhaičnog izraza koji podjednako duguje eliti prvih rockera kao i starim blueserima, ali i njihovim nasljednicima. Bend je opravdano iz tog skovao svoj swamp'n'roll, odnosno močvarni rock koji trešti i pršti cijelim spektrom originalnih izraza, stihova i rock metafora, poput odlično sročene 'daj muzici po guzici' ("Muzici po guzici"), 'ne želim ništa sačuvati, želim izgorjeti od ljubavi, ne želim nikad umrijeti, ovdje ima ljubavi' ("Velika duša"), 'ma gore nema ničega, samo malo etera' (laganiji slide blues-rock "Od zemlje do bola") ili 'vidim Iggyija, stvarno je neuništiv, snaga životinjska, oči djeteta' (stoner-blues "Za Iggyija", nastala nakon Bojanovog iskustva skakanja po pozornici InMusicFesta prilikom nastupa The Stooges 2013).



Prvi dio albuma s navedenih 5-6 pjesama je bombetina od materijala, a onda Garage In July odlaze u vrlo mračan distorziran blues "Sebe ugasiti blues" ('moram se ugasiti, moram biti čist, nek' ljubav blista do kraja, izbaci otrove sve - nek' živi osmjeh djeteta'') koji bi mogao postati i najiskreniji Bojanov osobni epitaf. Preuranjeno? Hm. U tim zrelim post-adolescentnim godinama ljudi su radili najbolje i najiskrenije stvari, pa i priznavali da je 'u jednom akordu sadržano sve'. Ovi dečki imaju 'žicu' koju velegradski i urbani šminkeri r'n'r-a nemaju, osjećaju svoju sredinu i domicilnu toplinu staklenika s paradajzima, oranice, staje pune stoke i blagostanje rada koji oslobađa. To izbija iz njih. Oni ne izmišljaju neke svoje fore kad ih ionako imaju napretek s osnovnim ciljem - čistom r'n'r zabavom punokrvne energije. Uz to se prilažu i dva frenetična komada "Let P.K.G" i "Ne govori da me znaš". Prvi je urnebesan punk/hc-r'n'r s angažiranim stavom na ovu stvarnost (meni jedna od ponajboljih stvari albuma), a drugi strašna r'n'r šamarčina koju ti opali netko tko je prokljuvio i Majke i Iggyija i Berryija u tančine.

Ako su prvijenac Prljavog Kazališta i nekoliko najvrednijih albuma Partibrejkersa (a naravno i Majki) toliko vrijedni koliko zaista jesu, onda su ovi dečki položili ispit zrelosti na najdugovječnijem r'n'r terenu s najboljim rezultatima o kojima samo budućnost može govoriti. Baš me zanima što će njihovi fanovi o ovome albumu reći za jedno desetak godina... Oni su već sad tron hrvatskog r'n'r-a, ali za 10 ili više sigurno neće biti ono blato od Parnog valjka ili užas koji se pretvorio od Kazališta. Vidim ih kao bend koji će jednog dana napuniti Dom sportova samo zbog ovih pjesama.

Naslovi: 1.Imam srce, 2.Muzici po guzici, 3.Velika duša, 4.Od zemlje do bola 2, 5.Let P.K.G., 6.Za Iggyija, 7.Sebe ugasiti blues, 8.Imam svoj hod, 9.Ne govori da me znaš, 10.Svemirski igrači

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 27/03/2015