Pripremajući 24. studijski album "Working with God" najavljen za 26. veljaču 2021., Melvins su za zagrijavanje izbacili ovaj EP sa starim obradama. Skoro ko' Parni Valjak 1979. s Dadom Topićem umjesto Akija.

Album "Hostile Ambient Takeover" objavljen 2002. bio im je 14. po redu, pretenciozno zamišljen i jedan od najlošijih, a i sasvim sigurno najnepotrebnijih u karijeri, da bi sljedeće godine objavili seriju od 7 neshvatljivo skinutih singlova s njega. Na prvim stranama su bile gotovo sve pjesme izuzev "Untitled", a na B stranama 7 obrada koje su kroz karijeru povremeno znali izvoditi na koncertima, no do tada ih nikad nisu snimili, pa su se tokom studijskog sessiona 2002. s producentom Toshi Kasaijem (radio Jello Biafru, Dave Matthews Band, Zu, Helmet...) u pauzama doslovce zafrkavali sviruckajući te obrade po sistemu 'kud puklo, da puklo'. Tada su im poslužile samo kao nadopuna ionako limitiranom tiražu tih 7 singlova (ukupno ih je objavljeno sveskupa samo 2500) s kojima se danas strastveni fanovi ponose čuvajući ih kao vlastite relikvije. Budući da su već ranije tijekom 2020. objavili split EP s Mudhoney "White Lazy Boy" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30060 na kome su prastare snimke iz 1989. uz dvije nove, taj reciklažni zanos reizdanja ih je 'poprao' i ovom prilikom sakupivši tih 7 obrada na hrpu da se oduže onim fanovima koji ih nemaju, ali avaj, ponovno drsko u limitiranom tiražu od samo 500 komada koji su planuli čim su objavljeni. Ali i tako je bolje jer su njihove obrade nespojive s njihovim klasičnim stilom kako god ga doživljavali. Riječ je o tome da nisu izmasakrirali pjesme, nego im ama baš ništa posebno nisu niti dali, a niti udahnuli počevši od uvodne "Jerkin' Krokus" (Mott the Hoople) koja zvuči baš kao Parni Valjak 1979. kada su se Hus i ekipa kompromitirali između hard rocka da li treba napustiti dotadašnje očite furke na čvršće Stonese s daškom AC/DC ili se uhvatiti novog vala (i punka), ali bez Aki Rahimovskog na vokalu kojeg bi zamjenio Dado Topić, a na glavnoj gitari bio, kao što je trebao biti Branimir Štulić koji im je napisao nekoliko pjesama na albumima "Gradske priče" (1979) i "Vruće igre" (1980). Takav je isti slučaj i s obradom The Tubes "White punks on dope" u kojoj Topić svojim promuklim glasom pjeva r'n'r u stilu "Kad moj miš i ja sviramo jazz", a bome niti glazba nije daleko od toga, no na sreću, stvar traje nepune 3 minute ne pretvarajući se u improvizacijski davež s gomilama repeticija. A taj Topićevski vokal pripada bubnjaru Dale Croveru koji bi komotno mogao postati frontmenom Topić Tribute Benda nastupajući kao predgrupa Brkovima.



"Promise me" (The Gun Club) je blijedi pokušaj minimalizacije post-punka bez kakvih intenzivnijih eksperimentalnih aditiva, "Arny" Warlock Pinchersa je očito nastala stiskom na jednu od tipki ritam mašine na synthu kojeg su rabili prilikom snimanja albuma "Hostile Ambient Takeover" jer iznosi samo 34 sekunde s ubrzanim vokalima poput najprimitivnije zajebancije The Residents, "Fast foaming" (Germs) baulja s jednim te istim riffom i kratkom solažicom u svega 2 minute, a možda se Alice Cooper po prvi puta nakon što je napustio roditelje davnih ranih 60-ih godina prošlog stoljeća kad su još Beatlesi i Elvis hodali po majčici zemljici prekrižio i pomolio dragom Bogu kada je čuo šta su mu napravili od "Return of the spiders", inače pjesme s drugog albuma "Easy Action" (1970). Njegov original je pun solaža Glena Buxtona u međuigrama Michael Brucea, a vokal visoke kakvoće, međutim, osim idealno pogođenog drajverskog ritma Melvinsa i bas gitare, u ovoj obradi ama baš ništa posebno ne funkcionira, pogotovo intonacija vokala koja je očito došla nakon ispijene gajbe pive. A o akustičnoj verziji Ramones "Today your love, tomorrow the world" se uistinu nema što pričati. Od onih simpatičnih završnih 2 minute i 17 sekundi s hvaljenog i proslavljenog debi albuma iz 1976. nastao je davež od pune 3 i pol minute na akustičnoj gitari s, ajde-de malo vokalnog humora na nazi zajebanciju jer se evidentno vidi da je Melvinsima u tim šašavim poduhvatima trebala još neka pjesma samo da bi popunili B stranu singla. Eh, da, tada nisu znali za Matej Krajnca koji bi im ovakvu pošalicu preporučio u sasvim drugačijoj izvedbi...



Sve se čini da se Melvinsi ovim potezom unaprijed ispričavaju za moguće neugodnosti i loš feedback nastupajućeg albuma, odnosno pokazuju kako su ponekad znali napraviti bezazleno plitke pjesme u kojima se nema šta posebno za očekivati, ali se unatoč tome Zemlja i dalje okreće. Samo s razlikom što su tada neprestano tezgarili i išli na turneje, a sada u vrijeme pandemije im faktor plasmana, pa makar i nekoliko tisuća prodanih primjeraka 'nečega' dobro dođe. Makar i ovakvog smandrljanog ostatka iz sretnih vremena da zagrije fanove za nešto novo i veličanstveno. Posljednji album "Pinkus Abortion Technician" (2018) im je bio lošiji i spada u donji dom njihove diskografije. Pokušavaju se vratiti. Ali na ovaj način s ovakvim, gotovo demo reciklažama? Nešto je posrijedi. Hm...

Naslovi: 1.Jerkin' Krokus (Mott the Hoople), 2.Promise me (The Gun Club), 3.Arny (Warlock Pinchers), 4.Fast foaming (Germs), 5.Return of the spiders (Alice Cooper), 6.White punks on dope (The Tubes), 7.Today your love, tomorrow the world (Ramones)

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 16/01/2021