home > mjuzik > Freak Puke

kontakt | search |

MELVINS: Freak Puke (Ipecac Recordings, 2012)

Vrativši se na svoju staru tročlanu postavu (King Buzzo - gitara, vokal, Dale Crover - bubnjevi, vokal i Trevor Dunn - električni kontrabas, vokal), znanu kao Melvins Lite koja je zadnji puta djelovala u ovoj formaciji još 2004., bend je nastavio da iznenađuje svojim komičnim dovitljivostima. Ozbiljnost na stranu, ali ovo je čisti oksimoron, velika groteskna šala kakvu si samo može dopustiti jedan ovakav bend koji ne mari osobito niti za kritike, a niti za feedback publike već kreira svoj tok karijere onako kako im se hoće.

Ona šašava slika koju su imali na prethodnom albumu "The Bride Screamed Murder" (2010) nastavlja se u još jednom neobičnom, takoreći eksperimentalnom ostvarenju koje je više rezultat smišljenog pokusa nego li apstraktnog egzibicionizma ili čiste želje za promijenama. Većina pjesama je u principu napisana kao standardna kajdanka za sludge/blues trojac, no svakom od ova tri muzičara su otvorene bezgranične improvizacije u određenim intervalima s kojima su postigli taj efekt eksperimentalnosti. Jedan od klasičnih primjera jest obrada slavne Paul McCartneyove bivše grupe The Wings, pjesme "Let me roll it" koja se drži originalne blueserske strukture, no dopunili su je mračnim noiserskim ambijentima i krikovima. Ali to je tek samo sitnica koja se nalazi na samom koncu albuma, dok su one daleko bolje, značajnije i originalne pjesme utkane u ostatak materijala.

Za prvi dio albuma se slobodno može reći da je eksperimentalan i u njemu prednjači Trevor Dunn elektronskim kontrabasom odsviranim s gudalom. Jeste da nije nikakav osobit virtuoz, ne umije odsvirati nikakvu konkretnu melodiju (ili neće), već je čitav performans oblikovao kroz 'ciguli-miguli' apstraktne figure koje unose grubi ekspresionizam, odnosno upravo ono po čemu i jest rock and roll prepoznatljiv raritet u glazbi - improvizaciji bez osnovnog poznavanja nota i sviranja po sluhu.

Prve četiri kompozicije su upravo njegova igra u kojoj kombinira gudalo i staccato tretmane: lagana "Mr. Rip-off", kratka "Inner eat rupture" u kojoj se poigrao sa improvizacijama na temu jednog jedinog gitarističkog krešenda (bravo majstore!), zatim pravi 'rumble-ramble' u odličnoj rasplesanoj "Baby won't you weird me out" gdje se King Buzzo upustio u gitarističku seansu nalik na nikad prežaljeni jedini pravi odličan Claptonov bend Cream (čitava pjesma nošena je i jazz vibracijama) i "Worm farm waltz" u kojoj se Buzzova gitaristička melodija prethodne teme razgrađuje u kratke pasose, a onda se ostale dvije minute prepuštaju Dunnu koji pjesmu zvučno pretvara gotovo u zvukove syntha! Završni dio je eksperiment škripanja i lomljenja tiših noise zvukova po kobilici kontrabasa.

Naredne pjesme su, pa recimo klasične Melvins figure sa jasnim i čistim riffovima, konkretnim melodijama, slobodnim prostorom za gitarsku solažu i često izmjenjivanje vokala u kojima ne znate tko je od ovog trojca u vodećoj poziciji. Dunnovi gudački eksperimenti su puno rijeđi i tek se pojave samo kao podsjetnik na prvi dio albuma. Tako je laganija sludge pjesma "A growing disgust" nošena čistim distorziranim bluesom s kraćom gudačkom kontrabas intervencijom, daleko brža "Leon versus revolution" donosi ponovno Claptonovski Cream zvuk koji je, podsjetimo bio specifičan i zbog bubnjara Ginger Bakera i basiste Jack Brucea koji su kasnih 60-ih pokazali da su mogući različiti oblici klasičnih pop-pjesama ako ih se uspije koncertno razviti u slobodne improvizacije. "Holy barbarians" je lagana tema u kojoj Dunn opet šeta sa svojim kontrabasom unoseći ambijentalno-eksperimentalni kontrast, a iznenađenje je naslovni glam-rock komad "Freak puke" u kome se čuju reference Gary Glittera, ha-ha-ha! Dakako, namjerno u izvitoperenoj varijanti ukazujući kako ovaj nekad komercijalni žanr 70-ih može jako dobro funkcionirati u 21. stoljeću. Doduše, na alternativan način.

A o posljednjoj pjesmi "Tommy goes berserk" mogli bi se pozabaviti svi oni koji znaju dušu r'n'r-a od cirka 1951. do danas. Dugačka je skoro 10 minuta i svojom satirom prikazuje gotovo cijelu povijest rocka. Prvi dio kompozicije je današnji indie-rock kada se bendići okupljaju sa dva-tri naučena akorda i pokušavaju nešto koncizno napraviti ponavljajući gradivo sa šaputavim, nježnim vokalima koji su u ovom slučaju nalik na The Residents, a nakon toga dolazi žešća rokačina koja ne jenjava pune 4 minute. U njoj su Melvins prikazali sav onaj smisao od kopiranja početničkog surfa The Shadows, sve ono što su The Beatles i The Rolling Stones uspjeli maznuti od velikih crnačkih bluesera, preko space/sympho/progressive-rocka, punka i new-wavea zaustavivši se na eksperimentalnoj glazbi Throbbing Gristle koja je koncem 70-ih umijela totalnu pomutnju u shvaćanje rocka. Završni dio ove odlične kompozicije su ponovno čudne noiserske gudačke dionice de-kompozicijske naravi s kojima se, ja barem mislim, aludira na sve one industrial i noise velikane poput Sonic Youth i Steve Albinija, Nine Inch Nails i Einsturzende Neubauten s pogledom u post-industrial koji se sve više okreće ka elektronici i samplovima. Dva posljednja stavka ove kompozicije su potpuno neočekivana zahvata koji doduše nisu koncipirani u cijeli sklop, odvojeni su dugačkim razmacima, ali govore dovoljno o autorskoj spremnosti. Prvi je samplirani vokal u delay efektima, a drugi je interpretacija techno vokala kroz sampler, ustvari jedno te isto samo na drugačiji način.

No, kako grubi i prilično neuki kritičari samo cijene 'pjesme' koje im se sviđaju i ne upliću se manje-više u eksperimente jer o njima uglavnom pojma nemaju, kazati cijelom svijetu da je ovo odličan album Melvinsa dotiče onu barijeru dobro odmjerenog ukusa. Da je John Peel živ, garantiram da bi pustio na svojem BBC Sessionu barem jednu pjesmu s ovog albuma i čitav svijet bi slušao njegov proročki usmjeren stav. On doduše nikad nije pokazivao afinitet za 'nešto žešće' (imao je randevu sa Morbid Angels), no sagledamo li s čistog umjetničkog stajališta ovaj album i kompariramo li ga s cjelokupnom scenom današnjice kada svi mahom zbore da je rock mrtav, otići ćemo u ambis zaborava. Upravo onakav kakav je to htjela nerazvijena mainstream kultura početkom 50-ih godina prošlog stoljeća kada su se javno razbijale ploče i kada se smatralo da svaki neošišani momak predstavlja latentnu opasnost.

Melvinsi se zajebavaju upravo s time. I s propašću r'n'r-a, s koncertima na koje dolazi sve manje ljudi i sa samom činjenicom da rock kroz bilo kakve oblike, stilove i žanrove sluša sve manje publike. Shvatili su jednu stvar: idemo se zajebavati na umjetnički način, ono što smo mogli napraviti, nismo ostvarili tokom 90-ih, sad smo već umjetnici koji mogu raditi što god hoćemo.

I svaka im čast. Nije ovo fenomenalan album, ali nije niti daleko od epiteta odličnog.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/09/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crescendo

THE SCARABEUSDREAM: Crescendo (2019)

| 10/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance

MATEJ KRAJNC: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance (2019)

| 09/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me

ORVEL / SEINE / BOHEMIJA: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me (2019)

| 09/07/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Jutro u zavoju. Čvor

ČOPOR: Jutro u zavoju. Čvor (2019)

| 07/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Furnaces of Palingenesia

DEATHSPELL OMEGA: The Furnaces of Palingenesia (2019)

| 06/07/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Freak Puke
  • Gluey Porch Treatments (1987)
  • Ozma (1989)
  • Bullhead (1991)
  • Lysol aka Melvins (1992)
  • Houdini (1993)
  • Prick (1994)
  • Stoner Witch (1994)
  • Stag (1996)
  • Honky (1997)
  • The Maggot (1999)
  • The Bootlicker (1999)
  • The Crybaby (2000)
  • Electroretard (2001)
  • Hostile Ambijent Takeover (2002)
  • A Senile Animal (2006)
  • Nude With Boots (2008)
  • The Bride Screamed Murder (2010)
  • Freak Puke (2012)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*