Ajoj... kad započne ovaj album sa sprdačinom "I fuck around" na velebni Beach Boys hit "I get around" (1964. USA no.1, UK no. 7) pomislio sam, dođavola, opet su napravili neke (ne)potrebne obrade zavitlavajući se s djedovinom rock and rolla. Na stranu njihov cinizam u pogledu surf-rocka, a i još dvije obrade Harry Nilssona "You're breakin' my heart" i "Goodnight sweetheart" premetene kao bezvezan mainstream pop/glam-rock "Fuck you" s istoimenim 'outro' nastavkom od samo 11 sekundi neuvjerljivog vrištanja i zanimljivo uvrnute doo-wop acapella završnice albuma "Goodnight sweet horse", ovdje se od ukupnih 37 minuta može naći nekoliko autorskih komada s kojima ove legende koliko-toliko opravdavaju inspiraciju za 24. studijski album u karijeri. Nakon malog miliona godina s njima je ponovno u postavi originalni bubnjar Mike Dillard (rođen 1965.) koji je i osnovao bend sa srednjoškolskim drugarom King Buzzom (1964.), a ovo mu je tek drugi pravi album na kome lupa (prvi mu je bio tek 19. "Tres Cabrones" iz 2013. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18247) pa je i tempo znatno drugačiji od očekivanog - ponešto brži. Međutim, stalno se od albuma na album Melvinsa prevrće jedno te isto pitanje - koliko mogu s takvom količinom objavljenih radova među kojima je bilo istinskih remek-djela održati kreativnu spregu koja, zna se jako dobro, neprekidno varira u nestabilnoj putanji određene (ne)dosljednosti sklone varijabilnim (ne)duhovitim eksperimentima. Satirička osobnost benda je i dalje na snazi čvrste arogantne iritantnosti koja uključuje i predvidljivost kompozitorskih obrazaca s jasnim naglaskom da su tijekom godina izgubili svoju angažmansku ulogu na račun humora i zabavnog pristupa, ali pak s druge strane, malo je onih koji sludge i stoner rade bolje od njih. "Negative no no" se šalta u kombinaciju doom metala i grungea, "Bouncing Rick" šiba znantno sporije, ali vrlo slične Ministry/ Butthole Surfers industrial-thrash/ noise-rock akcije poput "Jesus built my hotrod" ili "Who was in my room last night", "Caddy daddy" ide u tipičan sludge na bazi Black Sabbath i onda kad se učini da će album nastaviti tijek kakve-takve ozbiljnosti uleti zafrkancija "Brian, the horse-faced goon" s dva dijela - 'intro' je tipična Frank Zappa/ The Residents, a može se primjetiti i Muppet Show zvrkasta manipulacija od svega 43 sekunde, dok je drugi dio bezazlen stoner-rock od svega dvije minute u kojoj ismijavaju dance-rock Queens Of The Stone Age za koje su mnogi poltronski kritičari spremno jednoglasni kako su 'opako žestoki'. Ma joj... uf. Da. Žestoki su spram Bubblea i Ed Sheerana.



Solidan komad su brzače "Boy Mike" (s kakofoničnim gregorijanskim mantrama) i "Hund" koje nastavljaju Butthole Surfers/ Ministry noise-rock fikciju uz učestale vragolije na gitarskim intervencijama i psihodeličnom dekoru u pozadini, zatim čvrsta stoner rokačina "The great good place" također prošarana psycho kerefekama, a i ugodnim melodičnim isporukama, te donekle tromi sludge "Hot fish" proveden kroz svega 5 minuta, ali sve se od njih ovo još ranije čulo u mnogo boljim varijantama. Zabavno jeste, a istovremeno i nepristojno, no izostao je element apsurda s tek samo jednom lirskom nejasnoćom zadnjespomenute pjesme.

Zlokobna je stvar da su album napravili s punim samopouzdanjem kako je ovo 'najbolje' i 'najzabavnije' izdanje, jer, kad se dva srednjoškolska frenda ponovno nađu zajedno, kemija koja je u njima postojala ponovno se revalorizirala na nezrelost i punkersku zajebanciju, ovaj puta bez ikakvog angažiranog stava koji je daleke 1983. izgledao u svjetonazoru ovih tadašnjih mladića puno konzekventniji i sinkroniziraniji. Sad su šalu odnijeli previše u linearan mainstream kome nikad nisu pripadali, a baš to je i navjestio njihov nemušti cover EP "Hostile Ambient Besides". Zafrkancija je njihova osobna stvar, prenjeli su je svijetu da posluša tu staru kemiju zvrkastih tinejdžera iz Seattlea što su kumovali grungeu i začeli sludge/ stoner jer se nisu mogli mjeriti s punk/ hardcore, thrash metal i konciznim tempovima. Ništa osobito u kolekciji Melvinsa, tek samo prosječan, otkačen i nejasno dorečen album s nekoliko vrlo dobrih pjesama koje s Bogom, kako god da ga zvali u religijskom, monetarnom ili medijskom aspektu nemaju ama baš ništa.

Naslovi: 1.I fuck around, 2.Negative no no, 3.Bouncing Rick, 4.Caddy daddy, 5.Brian, the horse-faced goon (intro), 6.Brian, the horse-faced goon, 7.Boy Mike, 8.1 fuck you, 9.Fuck you (outro), 10.The great good place, 11.Hot fish, 12.Hund, 13.Goodnight sweet horse

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/03/2021