home > mjuzik > Neon Noir Erotica

kontakt | search |

DAGGERS: Neon Noir Erotica (Throatruiner Records/ Fer De Lance Records, 2020)

Prvi bend Gregory Mertza (nedavno sam pisao o njegovom novom gothic/ post-punk projektu Deathmaze) na svome novome albumu slijedi fleksibilne metode odličnog, ali poprilično dalekog prethodnika "It's Not Jazz, It's Blues" iz 2014. ponirući u kompleksno satkan noise-rock tek tu i tamo isprepleten hardcore tempovima poput pjesama "Loather" i kraćih intervala "Widow maker", a obje su kompresiranih, dvominutnih dimenzija.
[  ]

Daggersi se pojavljuju nakon 6 dugih godina pauze u najgorem mogućem dobu. Dugo su se pripremali za novi izlazak, promocije, koncerte i turneju, a od svega ostaje im samo album kojeg, bar za sada neće moći izvoditi na pozornicama pred publikom. Ranije su djelovali kroz nekoliko faza razvijajući dark-hardcore s obilatim izletima u eksperimentalni noise razvijajući se relativno polako od albuma na album praktički tek s trećim "Euphoria" (2011) stidljivo se pokušavajući nametnuti kako bi se obratila pažnja na njihov rad.

Evo, neki dan me kolega Marko Šiljeg nakratko 'zbremzao' da se o noiseu i nema šta osobito pisati jer ga je teško objasniti, ha, ampak o ovoj glazbi belgijskog benda Daggers iz Liègea se itekako ima šta za pisati i govoriti. Nisu to samo brundavi basovi, teški, uglavnom umjereni tempovi i distorzirana gitara. Jedna ili dvije, rijetko tri. To se može reći za svaki hard'n'heavy žanr, čak i za neke pjesme Pixies, kako je satirično još davnih 80-ih izjavio Frank Black kad su ga pitali koja je to vrsta glazbe koju Pixies svira odvratio 'pa sviramo glazbu na električnu struju'.
[ Daggers ]

Daggers   © 2020

Kod Daggersa vitalnu funkciju održava homogena zajednica instrumentalista koji svoju moćnu agresiju, doduše manje-više uravnoteženih ritmičkih bpm-ova konstruiraju oko upečatljive ritam sekcije što kreira gotovo 70% cjelokupne inftastrukture. Ta njihova tehnikalija je iz pjesme u pjesmu drugačijih konfiguracija kao što su otprilike na vrlo sličan način funkcionirali The Jesus Lizard, ali očito da Daggers daleko više korijena i temelja nalaze baš u toj Texas - Detroit školi 90-ih nego li što su Lizardi svoj dignitet i visoki rejting dugovali post-punku i bendovima poput Gang Of Four i Butthole Surfers (a i Scratch Acid odakle je došao David Yow), a recimo Killdozeri hard-rocku. Kod Daggersa je sve distorzirano i prljavo, čak i vokal, ali je produkcija začudne masnoće pržena u nekom vrlo finom ulju koje doprinosi prozračnosti. A što je redovita opsesija svakog noise-rock benda, ovdje dolazi do potpunog izražaja: težnja za sviračkom perfekcijom i originalnošću koju najbolje ispoljavaju u skoro 7 minuta dugačkom komadu "Harvester" odlutavši u maglovitu psihodeliju bez Sonic Youth-ovskih de-kompozicijskih lomova. Od druge i pol minute kompozicija se pretvara u duboku, minimalistički izgrađenu disonantno razvučenu gibanicu kakvu je nekoć davno zamišljao pokojni Syd Barrett kada je s Pink Floydima na LSD-iju rozgao i lutao prostranstvima "Interstellar overdrive", a u novije doba su ga povremeno vrlo dobro skidali White Hills (hm, zbilja, šta je s njima?).

Pjesme su izgrađene bez ikakvih pravila i to je već na prvo slušanje izazovan mamac onima koji zaziru od klasicizma žanra. Već uvodno rešetanje "Back alley sacrament" s ubrzanim tempovima koračnice i tim prljavo gadnim vokalom što je još uvijek djelomice u crustu najavljuje nepredvidljiva vrludanja. "Cultural blight" i "Racer" su bliske Lizardima, pa se malo vraćaju ka noiserskom bluesu "Wild blue yonder" i "Obscurantist" kakav su imali otprilike na sjajnom prethodniku. Ponajbolje kreacije daju kada se gitarist razmaše na žicama 'pletenjem' poput valovito vijugave "Neverweb" pojačane psihodelično-eksperimentalnim drajverskim dekorom, a iznenađenja daju u temama gdje je crust zamijenjen 'clean' vokalom (gotovo odrecitirana "Pipe dog") ili se poput instrumentalnog odjavnika oglase samo akustarom ("Eschewal"). Također, nepravilnim duljinama i opsezima od manje dvije minute po pjesmi, sve do spomenute sedmominutne psihodelije, "Neon Noir Erotica" šara namjernim kontradikcijama neujednačenosti, kako stilskim, tako i lirskim dočaravajući sofisticiranu eksplicitnost životnih načela od seksualnih insinuacija do društvenih revolta nerijetko ih kompresirajući u kaotične prikaze s horror pedigreom.

Naslovi: 1.Back alley sacrament, 2.Cultural blight, 3.Wild blue yonder, 4.Loather, 5.Nerveweb, 6.Pipe dog, 7.Widow maker, 8.Dreadnaught, 9.Racer, 10.Obscurantist, 11.Harvester, 12.Eschewal

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/10/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Shadow of Fear

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (2020)

| 22/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Koncert (& Alex Bass)

MATEJ KRAJNC: Koncert (& Alex Bass) (2020)

| 21/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Melinoe

AKHLYS: Melinoe (2020)

| 20/11/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*