Prvi bend Gregory Mertza (nedavno sam pisao o njegovom novom gothic/ post-punk projektu Deathmaze) na svome novome albumu slijedi fleksibilne metode odličnog, ali poprilično dalekog prethodnika "It's Not Jazz, It's Blues" iz 2014. ponirući u kompleksno satkan noise-rock tek tu i tamo isprepleten hardcore tempovima poput pjesama "Loather" i kraćih intervala "Widow maker", a obje su kompresiranih, dvominutnih dimenzija. Daggersi se pojavljuju nakon 6 dugih godina pauze u najgorem mogućem dobu. Dugo su se pripremali za novi izlazak, promocije, koncerte i turneju, a od svega ostaje im samo album kojeg, bar za sada neće moći izvoditi na pozornicama pred publikom. Ranije su djelovali kroz nekoliko faza razvijajući dark-hardcore s obilatim izletima u eksperimentalni noise razvijajući se relativno polako od albuma na album praktički tek s trećim "Euphoria" (2011) stidljivo se pokušavajući nametnuti kako bi se obratila pažnja na njihov rad.

Evo, neki dan me kolega Marko Šiljeg nakratko 'zbremzao' da se o noiseu i nema šta osobito pisati jer ga je teško objasniti, ha, ampak o ovoj glazbi belgijskog benda Daggers iz Liègea se itekako ima šta za pisati i govoriti. Nisu to samo brundavi basovi, teški, uglavnom umjereni tempovi i distorzirana gitara. Jedna ili dvije, rijetko tri. To se može reći za svaki hard'n'heavy žanr, čak i za neke pjesme Pixies, kako je satirično još davnih 80-ih izjavio Frank Black kad su ga pitali koja je to vrsta glazbe koju Pixies svira odvratio 'pa sviramo glazbu na električnu struju'. Kod Daggersa vitalnu funkciju održava homogena zajednica instrumentalista koji svoju moćnu agresiju, doduše manje-više uravnoteženih ritmičkih bpm-ova konstruiraju oko upečatljive ritam sekcije što kreira gotovo 70% cjelokupne inftastrukture. Ta njihova tehnikalija je iz pjesme u pjesmu drugačijih konfiguracija kao što su otprilike na vrlo sličan način funkcionirali The Jesus Lizard, ali očito da Daggers daleko više korijena i temelja nalaze baš u toj Texas - Detroit školi 90-ih nego li što su Lizardi svoj dignitet i visoki rejting dugovali post-punku i bendovima poput Gang Of Four i Butthole Surfers (a i Scratch Acid odakle je došao David Yow), a recimo Killdozeri hard-rocku. Kod Daggersa je sve distorzirano i prljavo, čak i vokal, ali je produkcija začudne masnoće pržena u nekom vrlo finom ulju koje doprinosi prozračnosti. A što je redovita opsesija svakog noise-rock benda, ovdje dolazi do potpunog izražaja: težnja za sviračkom perfekcijom i originalnošću koju najbolje ispoljavaju u skoro 7 minuta dugačkom komadu "Harvester" odlutavši u maglovitu psihodeliju bez Sonic Youth-ovskih de-kompozicijskih lomova. Od druge i pol minute kompozicija se pretvara u duboku, minimalistički izgrađenu disonantno razvučenu gibanicu kakvu je nekoć davno zamišljao pokojni Syd Barrett kada je s Pink Floydima na LSD-iju rozgao i lutao prostranstvima "Interstellar overdrive", a u novije doba su ga povremeno vrlo dobro skidali White Hills (hm, zbilja, šta je s njima?).

Pjesme su izgrađene bez ikakvih pravila i to je već na prvo slušanje izazovan mamac onima koji zaziru od klasicizma žanra. Već uvodno rešetanje "Back alley sacrament" s ubrzanim tempovima koračnice i tim prljavo gadnim vokalom što je još uvijek djelomice u crustu najavljuje nepredvidljiva vrludanja. "Cultural blight" i "Racer" su bliske Lizardima, pa se malo vraćaju ka noiserskom bluesu "Wild blue yonder" i "Obscurantist" kakav su imali otprilike na sjajnom prethodniku. Ponajbolje kreacije daju kada se gitarist razmaše na žicama 'pletenjem' poput valovito vijugave "Neverweb" pojačane psihodelično-eksperimentalnim drajverskim dekorom, a iznenađenja daju u temama gdje je crust zamijenjen 'clean' vokalom (gotovo odrecitirana "Pipe dog") ili se poput instrumentalnog odjavnika oglase samo akustarom ("Eschewal"). Također, nepravilnim duljinama i opsezima od manje dvije minute po pjesmi, sve do spomenute sedmominutne psihodelije, "Neon Noir Erotica" šara namjernim kontradikcijama neujednačenosti, kako stilskim, tako i lirskim dočaravajući sofisticiranu eksplicitnost životnih načela od seksualnih insinuacija do društvenih revolta nerijetko ih kompresirajući u kaotične prikaze s horror pedigreom.

Naslovi: 1.Back alley sacrament, 2.Cultural blight, 3.Wild blue yonder, 4.Loather, 5.Nerveweb, 6.Pipe dog, 7.Widow maker, 8.Dreadnaught, 9.Racer, 10.Obscurantist, 11.Harvester, 12.Eschewal

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/10/2020