Ne, nije niti jazz, a niti blues. Onakav kakvim ga barem znamo. A niti post-metal kako bi netko na prvu mogao zaključiti zbog Lindberga. Blues je ovdje strašna tuga, ona bijesna životinjska koja razdire do balčaka svako biće kada spozna s kakvim se gadostima susreće u životu i protiv čega se mora boriti. Daggers su direktan bend sa gadnim crust vokalistom od kojeg vam može i pozliti, ali njegova je namjena upravo baš to. Neoptimističan je, pun cinizma, društvene kritike i vrlo mučnih slika, a bend je nadebelo zabrazdio u križanac tromijeg dark-hardcorea, noisea i eksperimentala. Čudne kombinacije? Jesu. Muzika im je puna opscenosti i različitih skokova s percepcije na percepciju mada nisu kompleksne prirode. Pjesme su vrlo kratke, niti jedna ne iznosi 3 minute izuzev psihodelično-eksperimentalne "Sovereign" (4 i pol minute) i u svakoj od njih specifično naglašavaju kontradiktornosti. Kako ovog društva, tako i glazbenih konotacija. Čas su to brutalni izleti u tromiji noise-hardcore, a čas toliko mračne zvučne opservacije kao da su izašle iz najmorbidnijih horrora da će vas netko sjekirom sasjeći na komade. Produkcijski su vrlo fino dotjerani, kompaktnog zvuka s naglašenom ritam sekcijom i zanimljivim gitarskim ferijatrijama koje odskaču od klasicizma, neke pjesme nose po tim puteštvijama mrakova da se čak i može, hm, ako ne zaplesati, onda barem mrdesati glavom ("Woolgatherer", "Wanderlust" sa duhačkim dionicama, vrlo plesna, ali i nevjerojatno nervozna "Cultist"), u nekima je naglašen faktor hardcorea ("Blues", "Evermore"), pa čak i mekših legato gain gitara ("Asunder", "Citadel"), a neke su posve kaotične (kratka "Beacon") ili skroz mračne (lagani instrumental "Labyrinth").

Da nemaju ovako opakog crust vokalistu koji me i glasom i stasom podsjeća na frontmena također belgijskih Severe (gostovali su u zagrebačkom Attacku 16.IX 2013. zajedno sa Generation Of Vipers) bili bi daleko pristupačniji širem auditoriju, ali po svemu sudeći, to ih niti najmanje ne zanima. Slušajući ovo djelce od 28 minuta stekao sam kojekakve insinuacije o uspješnom nastavku razvoja post-hardcorea Fugazi koji su voljeli raditi različite eksperimente, iznenađivati neobičnostima i uvrnutim smislom za humor, no ovi mi se Belgijanci iz Liègea doimaju još hrabrijima ne mareći niti malo za neke standarde. Bitno im je da su oni sami zadovoljeni u originalnom pristupu, a takvom potezu svakako treba skinuti kapu na odvažnosti i istraživanju mogućnosti koje pruža bavljenje ovakvim specifičnim miš-maš koktelom.

Prije ovog albuma imali su tri izdanja koja nisam čuo za I For Us Records, Anchors Aweigh Records i Twelve Gauge/ Holy Roar Records, a što je posebno interesantno, ovaj album su snimili uživo u studiju Lightship 95 u Londonu sa Ben Philipsom. Ovo je uistinu trebalo znati odsvirati bez ikakvih nadosnimavanja.

Jako dobro, originalno i unikatno. Odmah ulazi u moj osobni best of 2014. godine. Službeno izdanje je zakazano za 31.III tekuće godine.

Naslovi: 1.Aphex, 2.Woolgatherer, 3.Blues, 4.Asunder, 5.Beacon, 6.Wanderlust, 7.Labyrinth, 8.Evermore, 9.Dormant, 10.Sovereign, 11.Cultist, 12.Citadel

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/02/2014